Suvremeno doba je povijesno razdoblje koje je započelo 1918. i traje sve do dan danas. Obilježeno je ratovima, znanstvenim i tehnološkim napretkom te velikim siromaštvom. Također, suvremeno doba je jedno od rijetkih razdoblja koja se ne dijeli na manja.
Godina početka
Kao godinu početka suvremenog doba uglavnom se uzima 1918., iako neki europski povjesničari navode i 1914. Evo koje godine neki smatraju kao početak tog razdoblja:
- 1789. - korištena u Francuskoj, gdje se Rani novi vijek izjednačava s novim vijekom.
- 1917. - korištena u Rusiji i drugim komunističkim državama, jer je te godine svrgnut ruski car Nikola II. i dogodila se Oktobarska revolucija. Korištena i u Njemačkoj jer je te godine u rat ušao SAD, što se smatra prekretnicom za rat i budućnost cijele Europe.
- 1945. - korištena u Aziji jer označava kraj kolonijalizma i nastanak novih, slobodnih država.
- 1989. - rijetko korištena, razlog je slom komunizma i SSSR-a, nastanak novih, slobodnih i demokratskih država te prevlast SAD-a kao jedine svjetske supersile.
- 2001. - vrlo rijetko korištena, razlog su teroristički napadi 11. rujna 2001.
Kraj novog vijeka
Novi vijek je trajao poprilično dugo, ali događaj koji je odredio njegov kraj bio je Prvi svjetski rat. Taj je oružani sukob trajao četiri godine i odnio je čak deset milijuna žrtava. Pogodovao je i širenju bolesti, a najveća je španjolska gripa koja je odnijela još dvadeset milijuna žrtava, dvostruko više nego sam rat.[1]
Propala su velika carstva koja su u ratu poražena - Austro-Ugarska Monarhija, Osmansko Carstvo i Njemačko Carstvo. Od Austro-Ugarske su nastale Austrija, Ugarska, Čehoslovačka i Kraljevina Jugoslavija. Od Njemačke je nastala Weimarska Republika, a Osmansko Carstvo je smanjeno, da bi od njega kasnije nastala Turska.[2]
Njemačka i Austro-Ugarska prije i nakon Prvog svjetskog rata.
Rusko Carstvo je također propalo, ali tijekom rata (1917. g.), a u njemu su vlast preuzeli komunisti koji su osnovali novu državu, Sovjetski Savez. Pritom su se osamostalile Poljska, Finska, Litva, Latvija i Estonija.[2]
Od svih članica Središnjih sila najtežu kaznu pretrpjela je Njemačka: oduzete su joj sve kolonije, morala je vratiti Francuskoj pokrajine Alsace i Lorraine, a na istoku Poznan i dijelove Pomorja, Pruske i Šleske. Morala je ukloniti vojsku iz Porajnja, davati Francuskoj iskopani ugljen iz pokrajine Saar, obećati da si neće pripojiti Austriju i platiti pobjednicima veliku ratnu odštetu.[3]
Događaji
Svijet nakon rata
Liga naroda
Odnos država prema Ligi naroda.
Nakon Prvog svjetskog rata postojala je opravdana bojazan od novog sukoba. Stoga je utemeljena Liga naroda, organizacija čiji je cilj bio sprečavanje rata i razvijanje miroljubive suradnje među državama. Osnovana je na inicijativu američkog predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona, iako se SAD nije uključio. Sjedište je bilo u švicarskom gradu Ženevi, a službeni jezik bio je francuski. Predvodilo ju je vijeće sastavljeno od četiri stalna člana (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kraljevina Italija, Japansko Carstvo) i devet privremenih koji se biraju na tri godine.[4] Države članice Lige bile su obavezne poštovati neovisnost i teritorijalnu cjelovitost svake članice, te pokušati diplomatskim sredstvima mirno riješiti sporove prije pribjegavanja ratu. Rat je bio zabranjen pod određenim okolnostima, ali ta zabrana nije bila apsolutna. Ako neka članica poremeti mir, Liga joj nameće gospodarske, a potom i vojne sankcije.[5]
Europa nakon rata
Države članice Male Antante
Nakon Prvoga svjetskoga rata vodeću ulogu u Europi su zadržale Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska. Francuska je željela ojačati svoj utjecaj u novim europskim državama kako bi se osigurala u slučaju rata s Njemačkom. Povezala se s Poljskom i s novim savezom koji se zvao Mala Antanta. Taj su savez činile Čehoslovačka, Kraljevina Rumunjska i Kraljevina Jugoslavija. Cilj tog saveza je očuvanje versajskog poretka, sprječavanje restauracije Habsburgovaca i Austro-Ugarske te očuvanje njihove samostalnosti i suverenosti.[6]
Rusija i Njemačka nisu imale veliku ulogu u 1920-ima zbog unutarnjih problema i iscrpljenosti od rata.
SAD je izgubio utjecaj u Europi kao vodeća država Antante, provodeći politiku izolacionizma. Američki senat je odbio ratificirati mirovne ugovore, a SAD nije niti ušao u Ligu naroda.[7]
Nastanak totalitarnih država
Podrobniji članci o temama: Totalitarizam, Fašistička Italija, Treći Reich
Talijanska premijerska zastava koja u sebi ima simbol fašizma - fasces. Fašisti poručuju da je prut sam po sebi lomljiv, ali snop pruća (jedinstvo) je snažan i nepobjediv. Tu je i sjekira (država) koja kroji pravdu i ima neograničenu moć.
U Italiji su se nakon rata zbile korjenite društvene promjene. Osnovana je Fašistička stranka, ultralijeva revolucionarna stranka koju je predvodio Benito Mussolini, a čiji je cilj bio vladavina u Italiji, uzimanje jadranske obale i borba protiv socijalizma. Zbog rastuće opasnosti od socijalizma, talijansko građanstvo i bogataši podržavali su fašizam. Preuzeli su vlast i progonili političke protivnike, a 1925. je napokon uspostavljena fašistička diktatura u Italiji. Italija je sklopila ugovor s Katoličkom Crkvom čime joj je dodijelila status državne crkve, odštetu i teritorijalni posjed Vatikan u sredini Rima. [8] Ipak, Italija nije uspjela ostvariti onoliku kontrolu kao druge totalitarne države, pa je ostala samo diktatura.[9]
Logo Nacističke stranke: u sredini je crna svastika, kukasti križ, drevni simbol sreće, energije i sveukupnosti bića. Oko toga je krug crvene (socijalističke) boje u kojem piše puni naziv stranke.
Njemačka je bila ponižena mirovnim ugovorima i morala je platiti reparaciju u iznosu 132 milijarde njemačkih zlatnih maraka, što je bio glavni povod izbijanju velike inflacije. U takvim okolnostima na popularnosti počinje dobivati Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, ili kraće Nacistička stranka, čija se ideologija naziva nacizam, a koju vodi Adolf Hitler. Te godine Hitler i još 600 naoružanih ljudi pokušava izvesti državni udar, Munchenski puč, ali im to ne uspijeva. Hitler završava u zatvoru i piše knjigu Mein Kampf koja postaje temelj nacizma.[10] Tijekom Velike gospodarske krize nakratko obnovljena Weimarska Republika ponovno tone u krizu, ovoga puta još dublju, zbog čega nacisti iznenada dobivaju na popularnosti. 1933. g. Hitler postaje kancelar, a nacisti vladajuća stranka. Nakon požara u Reichstagu 27. veljače Hitler zavodi osobnu diktaturu, a 1934. godine, kad predsjednik Paul von Hindenburg umre, Hitler spaja dužnosti predsjednika i kancelara te postaje apsolutni vođa Njemačke - Fuhrer - a svoju državu naziva Treći Reich (Treće Carstvo). Hitler počinje kršiti međunarodne obveze: 1933. Njemačka istupa iz Lige naroda, 1935. uvodi opću vojnu obvezu, a 1936. vraća vojsku u Porajnje. Nakon toga kreću pripreme za proširenje Trećeg Reicha.[11]
Azija nakon rata
Daleki istok
Podrobniji članci o temama: Kineska revolucija, Japanska osvajanja u Drugom svjetskom ratu
Početkom 20. stoljeća Kina je bila veliko i moćno carstvo, ali velik dio njezinog gospodarstva bio je pod kontrolom Europe. Dinastija Qing je pokušavala provesti reforme, ali bez uspjeha. Stoga je kineska nacionalistička stranka Kuomintang povela revoluciju i proglasila republiku; car Pu Ji bio je prisiljen abdicirati čime je izgubio prijestolje. Nakon toga su im se suprotstavili komunisti te je njihov sukob prerastao u dva građanska rata.[12][13]
Japanska osvajanja na Dalekom Istoku prije Drugog svjetskog rata Oprez! Sve ljubičaste države Japan je zauzeo NAKON rata.
Japan je u Prvom svjetskom ratu sudjelovao na strani Antante i zauzeo nove teritorije. Postao je treća pomorska sila u svijetu, s dobrim gosopodarstvom i velikim znanstvenim napretkom. Međutim, bilo je previše stanovništva i opakih potresa, a premalo sirovina. 1926. g. na vlast dolazi car Hirohito, a ubrzo u Japanu važnu ulogu dobiva vojska. Militaristički krugovi vode agresivnu vanjsku politiku. 1928. je zauzeta kineska pokrajina Shantung, a 1931. i Mandžurija, gdje je iduće godine osnovana satelitska država Mandžukuo. 1933. izlazi iz Lige naroda i osvaja pokrajinu Jehol, a 1935. i istočni dio pokrajine Hopei. Povezao se s fašističkom Italijom i Trećim Reichom, te 1937. napao Kinu čime je započeo Drugi japansko-kineski rat koji je trajao osam godina.[14][15]
Bliski istok
Podrobniji članci o temama: Nastanak Republike Turske, Cionizam
Mustafa Kemal "Ataturk", turski revolucionar, predsjednik i reformist
Osmansko Carstvo je, kao član Središnjih sila, izgubilo moć i teritorije po završetku Prvog svjetskog rata. Poraslo je nezadovoljstvo, a vojska je pokrenula revoluciju protiv sultanove vlasti. Vodio ju je Mustafa Kemal Ataturk, "Otac Turaka", koji je 1923. proglasio republiku i postao predsjednik Turske. Proveo je mnoge reforme da unaprijedi Tursku: svi su građani postali ravnopravni i jednaki pred zakonom, provedena je agrarna reforma, ukinut kalifat, uvedena latinica, doneseni su moderni zakoni, ukinuta je mogućnost da muškarac ima više žena, dano je pravo glasa ženama, zabranjeno nošenje fesa i vela te razdvajanje islama i države (sekularizam).[16][17][18]
Krajem 19. stoljeća europski židovi osnovali su cionizam, pokret koji traži osnivanje židovske države. Pokret je ojačao nakon Prvog svjetskog rata. Palestina je u to doba bila pod britanskom kontrolom, pa su Židovi počeli doseljavati. Međutim, domaći Arapi su se tome protivili, zbog čega su često izbijali sukobi.[19]
Sovjetski Savez
Vladimir Iljič Uljanov, zvan Lenjin (1870. - 1924.), od 1903. vođa ruskih boljševika, ruski diktator odgovoran za smrt 4 milijuna ljudi, umro nakon moždanog udara
Nakon Oktobarske revolucije u zemlji su zavladali boljševici, ruski komunisti. Njihov vođa Vladimir Lenjin silom je raspustio parlament, a Rusija je postala komunistička republika. Pošto je Rusija bila iscrpljena ratom, Lenjin je sklopio Brest-Litovski mir sa Središnjim silama te im prepustio Bjelorusiju i zapadnu Ukrajinu, pritom priznajući neovisnost Finske. Time je Rusija izgubila trećinu stanovništva, polovinu industrije i 9/10 rudnika ugljena. Nezadovoljstvo u zemlji je poraslo, te je 1918. izbio Ruski građanski rat. Komunistička Crvena armija borila se protiv Bijele armije sastavljene od bogataša, nacionalista, rojalista i drugih. Boljševici su počeli progoniti protivnike i ubili su carsku obitelj. Zapadne države pružale su pomoć Bijeloj armiji, ali je Crvena armija ipak pobijedila. 12 milijuna ljudi poginulo je u ratu, a mnogo njih je ranjeno ili završilo na ulici.[20] Diktator Lenjin razbolio se 1922. i povukao iz javnog života, a 1924. je umro.[21] Nakon toga su započele borbe za vlast u SSSR-u.
Josif Visarionovič Džugašvili, zvan Staljin (1879. - 1953.), Gruzijac i ruski diktator od 1929. do 1953., odgovoran za smrt 42,670.000 ljudi. Iza njega se vide komunistički simboli: srp, čekić i crvena zvijezda petokraka.
U to doba jedan od najvažnijih ljudi u državi je bio Josif Staljin, koji je prije Lenjinove smrti bio generalni sekretar. U vrijeme borbi za vlast okrutno se obračunao sa svim političkim protivnicima i 1929. postao ruski diktator i apsolutni vođa. Zbog ubrzanog razvoja industrije i nasilne kolektivizacije došlo je do velike gladi, a "državni neprijatelji" su bili slani u logore i ubijani. Procjenjuje se da je u vrijeme Velike čistke stradalo između 15 i 30 milijuna ljudi. U Staljinovo doba stvorio se njegov kult ličnosti: kultura, umjetnost i znanost su se morale podčinjavati komunističkoj ideologiji, o Staljinu su se pjevale pjesme, radili kipovi i slikale slike, djeca u školi su bila poučavana da je on jedini vođa i da mu budu odani. Također, djelovao je na ostale komunističke stranke širom Europe.[22][23]
Afrika nakon rata
U Africi se nije zbilo toliko društvenih promjena kao na ostalim kontinentima, jer je većina zemalja bilo pod vlašću europskih kolonijalnih carstava. Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Belgija i Južnoafrički Savez podijelili su među sobom kolonije koje su oduzete Njemačkoj mirovnim ugovorima. 1922. je Egipat postao neovisna država (Egipatsko Kraljevstvo). 1935. je fašistička Italija napala Etiopsko Carstvo i iduće ga godine osvojila.[24]
Sj. Amerika nakon rata
Podrobniji članak o temi: Velika gospodarska kriza
Jedna od mjera New Deala: Kad osigurani radnik umre i ostavi za sobom udovicu i djecu, i udovica i dijete će primati mjesečnu naknadu dok dijete ne navrši 18 godina.
SAD je nakon rata doživio veliki gospodarski razvoj i učvrstio svoj položaj kao najbogatija svjetska država. Međutim, tvornice su gomilale previše proizvoda, Europa nije mogla kupovati sve te proizvode, a mnogo ljudi je postajalo nezaposleno. 25. listopada 1929., na dan poznat kao "Crni petak", burza u Wall Streetu je doživjela slom. Pošto je SAD posuđivao novac europskim državama, tražio je od njih povrat novca, no one nisu mogle vratiti. Stoga se kriza malo-pomalo proširila cijelim svijetom (osim u SSSR-u čiji su gospodarstvo i politika bili izolirani). U nekim državama su zbog toga na vlast došli i ekstremistički pokreti (Italija, Njemačka...).[25]
Kako bi djelomično ublažio krizu, predsjednik Franklin Roosevelt je proveo niz mjera za pomoć gospodarstvu koje se nazivaju New Deal (novo poslovanje, nova podjela). Država je pomagala bankama, industriji i farmerima, isplaćivala kredite, organizirala javne radove da smanji nezaposlenost, povećala radnička prava, smanjila radno vrijeme itd. Program je poboljšao gospodarstvo i donekle svladao krizu, iako je imao i žestokih protivnika. Stoga je Vrhovni sud zabranio neke od tih mjera.[26]
J. Amerika nakon rata
Južna Amerika nije pretrpjela neke velike promjene nakon Prvog svjetskog rata. Poraće su obilježili politička nestabilnost, rastući nacionalizam, česti vojni udari i desničarske diktature. Također, u to doba je u Brazil doselilo 200 000 Japanaca.[27]
Drugi svjetski rat
Podrobniji članci o temama: Drugi svjetski rat, Uzroci Drugog svjetskog rata, Posljedice Drugog svjetskog rata
Uzroci rata
Popuštanje fašizmu i njegovo jačanje
Vođe Sila Osovine, slijeva nadesno: Hirohito, japanski car, Adolf Hitler, njemački Fuhrer i Benito Mussolini, talijanski Duce (Vođa)
Glavni razlog za izbijanje Drugog svjetskog rata su savezi koje su sklopile fašističke države. 1936. g. Treći Reich i Italija sklapaju savez zvan Osovina Rim-Berlin, a Treći Reich i Japan sklapaju savez Antikominternski pakt. Tim se dogovorom ustanovljuje vojna, politička i gospodarska suradnja. Japan priznaje Njemačkoj (Trećem Reichu) i Italiji pravo na stvaranje Novog svjetskog poretka u Europi, a one su priznale Japanu pravo na stvaranje Novog svjetskog poretka u Aziji. Također, Njemačka i Japan su kao glavni cilj svojeg saveza smatrali borbu protiv SSSR-a i daljnjeg širenja komunizma.[28][29][30]
Karikatura koja ismijava politiku popuštanja: Adolf Hitler u nacističkoj odori nemilosrdno gazi "demokratske države" koje mu niti ne pokušavaju pružiti otpor
Jedan od važnijih uzroka bila je i tzv. politika popuštanja koju su vodili zapadni Saveznici, u prvom redu Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska. Postojali su brojni razlozi za to: nitko nije htio novi ratni sukob, mnogi su smatrali da je mirovni ugovor prema Njemačkoj nepravedan, a i vjerovali su da mogu nacizam iskoristiti kao branu širenja komunizma.[31]
U Španjolskoj je 1931. g. srušena monarhija i proglašena republika, a najmoćnija stranka je bila socijalistička Narodna fronta. Međutim, suprotstavile su joj se udružene snage konzervativaca, vojnih krugova i desničarskih nacionalista - falangista. Predvodio ih je general Francisco Franco, koji je uzeo titulu Caudillo (hrv. "vođa"), a 1936. su podigli pobunu. Time je u Španjolskoj izbio građanski rat. Važnost tog rata je zbog miješanja drugih država. Hitlerova Njemačka i Mussolinijeva Italija poslale su vojne postrojbe i oružje u pomoć Francovim fašistima, u nadi da će time nastati nova fašistička država. SSSR je slao vojne postrojbe u pomoć ljevičarskoj vladi. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska su se odlučili ne miješati. Falangisti su osvajali grad po grad i na kraju 1939. godine pobijedili, a Franco je zavladao Španjolskom kao diktator. [32][33][34]
Nacistički propagandni plakat koji slavi Anschluss: prikazuje Hitlera, nove granice Trećeg Reicha, datum i geslo Ein Volk, Ein Reich, Ein Fuhrer ("Jedan narod, jedna država, jedan vođa")
Nakon što se ponovno naoružala i uspostavila kontrolu nad svojim teritorijem, Njemačka (Treći Reich) je odlučila krenuti u osvajanja. Hitler, koji je i sam bio rodom iz Austrije, počeo je planirati osvajanje Austrije. U toj državi živjelo je 6 milijuna ljudi koji su imali isti jezik, kulturu i vjerovanja kao Nijemci, zbog čega ih je Hitler smatrao dijelom njemačkog naroda. Iako se to protivilo mirovnom ugovoru, Hitler je, iskoristivši nemire u državi, poslao svoje vojne postrojbe koje su 13. ožujka 1938. osvojili i pripojili Austriju - za što se danas koristi riječ Anschluss. Iako se kasnije Austriju smatralo žrtvom nacističke agresije, činjenica je da je 99,7% ljudi (gotovo svi Austrijanci) na referendumu glasalo za Anschluss. Austrijski građani njemačke su vojne postrojbe dočekali s oduševljenjem.[35][36][37][38]
Proširenje Trećeg Reicha uoči Drugog svjetskog rata
Nakon pripajanja Austrije, Hitler se okrenuo Čehoslovačkoj. Zatražio je pokrajinu Sudeti uz njemačku granicu u kojoj je živjelo oko 3 milijuna Nijemaca. U ljeto 1938. Hitler je počeo zahtijevati priključenje Sudeta Njemačkoj i prijetio je Čehoslovačkoj ratom ako odbije. Čehoslovačka nije htjela dati to područje koje je bilo izuzetno važno za industriju i obranu, zbog čega je izbila tzv. sudetska kriza.[39]Na ideju Benita Mussolinija sazvana je konferencija u Munchenu na kojoj su bili on, Hitler, britanski premijer Neville Chamberlain, francuski premijer Edouard Daladier i talijanski ministar vanjskih poslova grof Galeazzo Ciano. Chamberlain je dopustio Hitleru da pripoji Sudete, ali pod uvjetom da ostatak Čehoslovačke pusti na miru. Bio je to vrhunac politike popuštanja.[40][41] Ipak, uz njemačku podršku Slovačka je u ožujku 1939. proglasila neovisnost i postala njezina satelitska država, a ostatak Češke je okupirala Njemačka.
Nakon osvajanja Etiopije 1936. g., Italija se okrenula širenju svojega carstva na Sredozemlju. Stoga je 7. travnja 1939. napala Albaniju, osvojila je i postavila na njezino čelo Viktora Emanuela III., talijanskoga kralja.[42]
Njemačko-sovjetski pakt
Potpisivanje Sporazuma Ribbentrop-Molotov
Tijekom 1939. obje su strane pokušavale dogovoriti suradnju s SSSR-om. Međutim, pokušaji Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske nisu dali rezultata, a neki su i smatrali da se Treći Reich može iskoristiti kao brana od SSSR-a i komunizma. S druge strane, njemački izaslanici su uspjeli dogovoriti savez sa Sovjetima. 23. kolovoza 1939. njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i ruski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov. Taj pakt se naziva Sporazum Ribbentrop-Molotov ili Sporazum Hitler-Staljin, a puno ime pakta je "Pakt o prijateljstvu i nenapadanju". Taj pakt je trebao vrijediti deset godina. Njime su Njemačka i SSSR dogovorili podjelu Europe nakon rata te podjelu Poljske, koju je Hitler planirao napasti. SSSR je dobio i pravo da pripoji Estoniju, Latviju, Litvu, Finsku i sjevernu Rumunjsku.[43]
Povod rata
Hitler promatra Heer (njemačku kopnenu vojsku) kako maršira prema Poljskoj
Povod za Drugi svjetski rat bila je invazija Poljske. Nakon uspjeha u Austriji i Češkoj te sklapanja sporazuma sa SSSR-om, Hitler je počeo razmišljati o daljnjem širenju na istok. To je bilo u skladu s temeljem nacističke ideologije, Lebensraumom, koji zahtijeva životni prostor za nadmoćnu njemačku rasu, pogotovo na istoku Europe. Hitler je od Poljske zatražio slobodni grad Gdanjsk te gradnju ceste i pruge preko poljskog teritorija kako bi spojio Treći Reich s istočnom Pruskom. Poljska je te zahtjeve odbila, zbog čega je Hitler počeo tražiti izgovor za rat i invaziju. Za to je poslužila operacija Himmler, koju su vodili reichsfuhrer Schutzstaffela Heinrich Himmler i šef Gestapa Reinhard Heydrich. Njihovi su vojnici, odjeveni u odore poljske vojske, napali nekoliko njemačkih naselja uz granicu s Poljskom i zaposjeli radio-stanicu u gradu Gleiwitzu odašiljući protunjemačke poruke. Kako bi se pružio dodatan dokaz da su to učinili Poljaci, ostavili su trupla "vojnika" u poljskim odorama koja su zapravo bili zatočenici iz njemačkih sabirnih logora.[44][45]
Karta napada njemačke i sovjetske vojske na Poljsku
U zoru 1. rujna 1939. 53 su njemačke divizije, od kojih su 6 bile oklopne, prešle poljsku granicu i napale Poljsku. Njemačke su divizije ratovale taktikom Blitzkrieg (munjeviti rat), u kojoj tenkovi i oklopna vozila munjevito napadaju uz podršku zrakoplovstva i brišu sve pred sobom. Cilj te taktike bio je brzo slamanje protivničke obrane, a tvorac taktike bio je njemački zapovjednik Walther von Brauchitsch, koji je vodio operaciju bez Hitlerova miješanja. Poljska vojska imala je samo 23 divizije s vrlo malo tenkova, ali su imali jaku konjicu. Njemačka vojska je ubrzo potisla poljsku u unutrašnjost, a 17. rujna je, prema sporazumu Ribbentrop-Molotov, u Poljsku ušla sovjetska Crvena armija. SSSR je zaposjeo istočnu Poljsku i osvojio mnogo novih teritorija, dok je službeno tvrdio da samo štiti Bjeloruse i Ukrajince. 28. rujna osvojen je poljski glavni grad, Varšava, a 6. listopada i grad Lublin, čime je prestao svaki otpor poljske vojske i Poljska kao takva je prestala postojati.[46][47]
3. rujna 1939. Velika Britanija, Francuska, njihovi saveznici i kolonije su objavile rat Njemačkoj. Australija i Kanada su objavile rat, ali nisu proglasile opću mobilizaciju. SAD je proglasio neutralnost i nije se htio miješati. Zapadni saveznici, zapravo, nisu učinili ništa osobito da pomognu napadnutoj Poljskoj, a idućih pola godine u zapadnoj Europi neće se odvijati nikakve ratne opracije ni sukobi ("lažni rat")[46]
Tijek rata
Nakon napada Poljske, rat se na pola godine zaustavio u zapadnoj Europi. U istočnoj Europi SSSR je sklopio sporazume s Estonijom, Latvijom i Litvom. 30. studenog SSSR je pokrenuo napad na Finsku s ciljem da je osvoji i pripoji. Rusija je imala četiri puta više vojnika, trideset puta više zrakoplova i stotinu puta više tenkova nego Finci. Unatoč tome, Finska je uspjela pružiti snažan otpor Crvenoj armiji. Unatoč mnogim gubitcima, Rusi su na kraju pobijedili i uzeli Finskoj znatna područja koja uključuju otoke, pogranične pokrajine i zaleđe Lenjingrada.[48][49]
Njemačke ofenzive
Razdoblje lažnog mira iznenada završava 9. travnja 1940. kada Njemačka iznenada napada Dansku i Norvešku. Za Njemačku je osvajanje Danske bilo nužno zbog njezinog strateškog položaja i mogućnosti daljnjeg napredovanja prema Norveškoj. Norveška je bila važna kao utočište za podmornice, zbog ruda i teške vode. Danska je osvojena odmah prvi dan, dok se Norveška nastavila odupirati. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska su joj poslale pomoć, zbog čega je Kriegsmarine pretrpjela velike gubitke. Ipak, Norveška je na kraju osvojena, pri čemu je Hitleru pomogla Peta kolona na čelu koje je bio norveški fašist Vidkun Quisling, po kojemu se svi izdajnici danas nazivaju kvislinzi.[50]
10. svibnja Hitlerova vojska napada zapadne države: Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg. Vojsku je vodio general Erich von Manstein koji je planirao kroz te države prodrijeti u Francusku. Tijekom bitke brojčano stanje bilo je slično: obje strane su imale 140 divizija i oko 3000 tenkova. Međutim, savezničke oklopne postrojbe su bile manje, a njemačke su se ujedinjavale u velike divizije (tzv. "panzer"). Njemačka je imala 3000 modernih zrakoplova, a Saveznici 2000 starih i nepouzdanih, što je odnijelo prevagu u bitkama. Koristeći taktiku Blitzkrieg, Nijemci ubrzano napreduju pa Nizozemska kapitulira već 14. svibnja, a do 20. svibnja su uspjeli doseći obalu i raspoloviti savezničke snage.[51] Šesta armija 17. svibnja okupira glavni grad Bruxelles, a belgijska vlada je pobjegla u priobalni gradić Ostend.[52] Slavni njemački general Heinz Guderian je taktiom Blitzkrieg zaobišao francusku obranu, a njegovi su tenkovi i oklopna vozila prošla kroz Ardene, što su Francuzi smatrali nemogućim. Zbog toga ih je njemački napad iznenadio i nisu imali dovoljno vremena da pruže značajan otpor. I Luftwaffe je pružila Guderianu veliku podršku i snažno bombardirao Francuze.[53] Vlast u Ujedinjenom Kraljevstvu preuzeo je odlučni Winston Churchill koji je nastavio pružati otpor Trećem Reichu.[54] Nakon toga u rat je stupila i Italija, na njemačkoj strani, smatrajući da su Saveznici već poraženi i da se lako može dočepati novih kolonija. 22. lipnja Francuska je potpisala kapitulaciju te je podijeljena: sjeverni dio je okupirala Njemačka, a u južnom dijelu je osnovana satelitska Višijska Francuska koju je vodio maršal Philippe Petain.[55]
Time je Njemačka zavladala gotovo cijelom Europom, osim Ujedinjenim Kraljevstvom. Hitler je želio napasti SSSR, a i poštovao je Engleze kao bratski germanski narod, pa im je ponudio mirovnu ponudu. Premijer Churchill je to odbio, pa je Hitler morao napasti Britaniju. Taj događaj je poznat kao Operacija Morski lav. Prije pokretanja invazije, Hitler je namjeravao slomiti britansko zrakoplostvo, zbog čega je došlo do zračne bitke za Britaniju. Pod vodstvom Hermanna Goringa Luftwaffe je krenula u napad.[56] Luftwaffe je imala 2700 zrakoplova, a Kraljevsko ratno zrakloplovstvo (RAF) samo 1000. Britanci su uspijevali pružiti snažan otpor u zraku, pa Njemačka nije uspjela uništiti britanske zrakoplove. Dobra organiranost i snažan moral bili su od velike pomoći Britancima. Krajem kolovoza i početkom rujna, Nijemci su počeli napadati britanske zračne luke. To je izuzetno opteretilo RAF i Nijemci su bili blizu pobjedi, ali nisu toga bili svjesni. 7. rujna Nijemci su počeli bombardirati Britaniju i danju i noću, ali nisu bili ništa bliže pobjedi, pa je Hitler 17. rujna odgodio invaziju. Njemački bombarderi dolazili su svaku noć, po 400 dnevno do kraja studenoga. Bombardirali su gradove i luke, pri čemu je stradalo više od 43 000 civila. Luftwaffe se uskoro preselila u istočnu Europu, pa su samo luke bile napadane, što su Britanci zvali Blitz.[57]
Početkom 1941. Hitler planira poslati vojsku u Grčku da pomogne svom savezniku Mussoliniju. Međutim, u Jugoslaviji je izvršen državni udar uz pomoć britanskih agenata. Hitler naređuje da se napadne i Jugoslavija (Travanjski rat). 6. travnja vojska kreće u napad. Jugoslavija kapitulira 17. travnja, a njezin teritorij dijele Sile osovine.[58] Time je jugoistočna Europa bila osigurana. Njemačka vojska ratovala je i u sjevernoj Africi jer su Britanci nanosili Talijanima poraz za porazom: general Erwin Rommel izvrsno vodi postrojbe i niže pobjedu za pobjedom, zbog čega dobiva nadimak "pustinjska lisica".[59] Njemački saveznik Irak pokušava izvršiti pobunu protiv Britanaca, ali je pobuna ubrzo ugušena.
Prekretnice i protunapadi
Nakon što je zavladao cijelom Europom, Hitler je odlučio da je došlo vrijeme za Operaciju Barbarossa. U zoru 22. lipnja 1941. Wehrmacht napada SSSR, a Luftwaffe je počela bombardirati sovjetske zračne luke, prometnice i mjesta okupljanja sovjetskih postrojbi. Hitler je uspio prikupiti 3,7 milijuna vojnika iz Trećeg Reicha, satelitskih i okupiranih država, a SSSR je u tom trenutku imao 2,5 milijuna vojnika, neuvježbanih i slabije opremljenih. Hitler je planirao napad u tri smjera. Na sjeveru Nijemci su opkolili Lenjingrad i držali ga pod opsadom, na središnjem su dijelu došli na 20 kilometara udaljenosti, a na jugu su zauzeli Kijev i cijelu Ukrajinu. Unutar dvadeset dana Crvena armija je izgubila 740.000 vojnika, a do kraja 1941. izgubila je 4 milijuna vojnika, 20.000 tenkova i 21.000 zrakoplova. Međutim, sovjetski vojnici su pružali snažan otpor, a dolazak jeseni i blatne kaljuže usporile su njemačko napredovanje.[60]
Za to vrijeme, započeo je i rat na Pacifiku. Japansko Carstvo, koje je već osvojilo mnoge teritorije na Dalekom istoku, vidjelo je SAD kao najveću prijetnju. Stoga su u tajnosti započele pripreme da se američku flotu uništi. 7. prosinca japanski su zrakoplovi iznenada napali američku pomorsku bazu Pearl Harbour na Havajima, gdje je bila smještena većina američke flote. Potopljen je veliki dio američke flote, posebice bojnih brodova. Ono što je spasilo SAD jest bilo to da su nosači aviona bili na drugim lokacijama, te ih japansko zrakoplovstvo nije uspjelo uništiti.[61] Japan uskoro osvaja Singapur, Hong Kong, Tajland, Malajski poluotok, Filipini, Indonezija i gotovo cijeli Mijanmar.[62] Unatoč tome, američka mornarica postala je sve jača pa je japanski admiral Isoroku Yamamoto odlučio uništiti mornaricu prije nego što postane prejaka. U lipnju 1942. dogodila se bitka za Midway gdje je SAD pobijedio, a Japan izgubio prevlast na Tihom oceanu.[63]
U ljeto 1942. Nijemci pokreću ofenzivu u južnoj Rusiji s ciljem da zauzmu strateški važan grad Staljingrad te naftna polja u blizini. U kolovozu su došli na rubove grada, ali Sovjeti su se odlučili boriti za taj grad i dati sve od sebe: borbe su se vodile za svaku kuću i ulicu. Crvena armija je u studenome uspjela opkoliti Šestu armiju, čime je Wehrmacht izgubio mnogo vojnika, a Crvena armija krenula u protunapad.[64] U sjevernoj Africi Rommel je odlučio napasti mjesto El-Alamein, a nakon toga zauzeti i Suez te opkoliti Britance. Njegov plan je propao i Nijemci su se morali povući pred britanskim napadima, što se završilo u svibnju 1943. potpunim slomom Sila osovine u sjevernoj Africi.[65]
U srpnju 1943. Britanci se iskrcavaju na Siciliji i napadaju Italiju. Veliko fašističko vijeće odlučuje svrgnuti i uhititi Mussolinija, nakon čega Italija kapitulira 8. rujna, a nova vlada prelazi na stranu Saveznika.[66] Međutim, nije sve bilo gotovo: Hitlerovi komandosi oslobodili su Mussolinija i dali mu vlast u kvislinškoj Talijanskoj Socijalnoj Republici na sjeveru Italije, a vojnici su stvorili obrambenu liniju u Italiji, gdje će se dugo voditi krvave borbe između Saveznika i Sila osovine.
Savezničke ofenzive i kraj rata
Podrobniji članci o temama: Dan D, Bitka za Normandiju, Operacija Bagration, Slom Trećeg Reicha, Slom Japana
1943. i 1944. dugotrajne i krvave bitke su bjesnile u Italiji i SSSR-u. Saveznici su stoga odlučili otvoriti zapadno bojište. 6. lipnja 1944. su se dva milijuna savezničkih vojnika iskrcala u Normandiji, u sjevernoj Francuskoj. Erwin Rommel je vodio nacističke vojnike, a Dwight Eisenhower savezničke. Saveznici i Nijemci su se borili na pet plaža: Omaha, Utah, Juno, Sword i Gold. Bitka je trajala dva mjeseca, nakon čega su Saveznici probili njemačku liniju i počeli oslobađati Francusku.[67] Međutim, ta operacija ima i mračnu stranu: američki vojnici masovno su silovali Francuskinje po ulicama, dječjim parkovima i grobljima. Više od 150 američkih vojnika je poslije rata osuđeno za te zločine.[68] Saveznici su nakon toga pokušali osloboditi i Nizozemsku prije zime, ali nisu stigli, zbog čega se konačni obračun s Njemačkom morao prebaciti na sljedeću godinu.
U ljeto 1943. između Wehrmachta i Crvene armije vođena je bitka kod Kurska, najveća tenkovska bitka u povijesti. Hitler pokreće operaciju zvanu Zitadelle (hrv. "tvrđava"), zbog čega nacistički znanstvenici proizvode nove tenkove. Nacisti napadaju Kursk, ali Sovjeti su ga pretvorili u neosvojivu utvrdu. Bitka se vodila i u zraku između sovjetskih i njemačkih pilota. Nijemci su izgubili bitku, nakon koje je Crvena armija u stalnom napredovanju.[69] U ljeto 1944. pokrenuta je Operacija Bagration: nadmoćna Crvena armija tjera Nijemce na povlačenje, osvaja Bjelorusiju i premješta bojište izvan teritorija SSSR-a.[70]
Pokrenut je i napad na Finsku, čija je vlada pristala na primirje. Tijekom jeseni Crvena armija osvaja istočnu Europu, čime je Njemačka ostala bez saveznika, a njezin teritorij su neprijatelji načeli sa istoka i sa zapada. U ožujku 1945. Saveznici su prešli Rajnu i počeli prodirati u samo srce Njemačke. U travnju započinje bitka za Berlin; glavni grad Njemačke hrabro brane tinejdžeri i starci, zbog čega bitka traje gotovo mjesec dana iako je Nijemaca triput manje od Sovjeta. 30. svibnja Hitler je počinio samoubojstvo, a Berlin je osvojen 2. svibnja.[71] Nova njemačka vlada potpisala je kapitulaciju, čime je Drugi svjetski rat u Europi završen.
Američki vojnici napreduju u Tihom Oceanu, ali Japanci se fanatično bore i brane sva područja pod svojom kontrolom. Vojni vrh je shvaćao da bi invazija Japana odnijela golem broj žrtava, zbog čega je donesena odluka da se upotrijebi atomska bomba. 6. kolovoza bombardirana je Hirošima, a 9. kolovoza i Nagasaki. Preko 200.000 nevinih civila poginulo je zbog ove akcije.[72] Japan je 2. rujna potpisao kapitulaciju, čime je Drugi svjetski rat završen.
Posljedice rata
Smatra se da je između 55 i 70 milijuna ljudi poginulo u Drugom svjetskom ratu, zbog čega je to najkrvaviji sukob u povijesti. Vidljiva promjena je i u granicama: Njemačka je izgubila istočnu Prusku i istočne pokrajine koje je pripojila Poljska; SSSR se povećao na račun pribaltičkih država; osnovana je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Nakon rata provedena je i denacifikacija Njemačke te suđenje ratnim zločincima u Njemačkoj i Japanu.
Hrvatska u suvremeno doba
[[|]]
Izvori
- ↑ Google Sites: Rezultati i posljedice Prvog svjetskog rata
- ↑ 2,0 2,1 N1: Promjena granica u Europi nakon Prvog svjetskog rata
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Mirovni ugovori
- ↑ Proleksis enciklopedija: Liga naroda
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Liga naroda
"...su države članice bile obvezne poštovati neovisnost i teritorijalnu cjelovitost svake članice te, prije pribjegavanja ratu, pokušati diplomatskim sredstvima mirno riješiti sporove. Rat je bio zabranjen pod određenim okolnostima, ali ta zabrana nije bila apsolutna. Bili su predviđeni slučajevi zajedničke akcije prema remetitelju mira, koje su trebale imati oblik gospodarskih sankcija ili, kada one ne bi bile dovoljne, vojne intervencije." - ↑ Hrvatska enciklopedija: Mala Antanta
- ↑ Hrvatska enciklopedija: [1]
"No tek što je rat bio dovršen, utjecaj izolacionista toliko je porastao da je američki Senat odbio ratificirati Versailleski mirovni ugovor (1919), pa SAD nisu ušle ni u Ligu naroda." - ↑ Hrvatska enciklopedija: Povijest Italije: Uspon fašizma
"Bojeći se socijalne revolucije, koja je prijetila zbog gospodarske krize i inflacije, talijansko građanstvo i veleposjednici podupirali su fašistički pokret, kojega su prvi borbeni odredi osnovani već 1919. Predvođeni B. Mussolinijem, fašisti su god. 1922. izveli državni udar (»pohod na Rim«) i, oslonivši se na Savojsku dinastiju, preuzeli vlast, razbijali radničke udruge i proganjali Komunističku partiju (osnovana 1921., pod vodstvom A. Gramscija), a zatim i Socijalističku, pod vodstvom F. Turatija i P. Nennija. Sva vlast u državi i u strukovnim udrugama prešla je u ruke članova fašističke stranke na čelu s duceom Mussolinijem, koji je 1925. prigrabio diktatorske ovlasti; Veliko fašističko vijeće (osnovano 1928) bilo je samo savjetodavni organ. Time je uspostavljena otvorena diktatura. God. 1929. Mussolini je sklopio Lateranski ugovor i konkordat s Vatikanom kojim je Italija priznala neovisnu državu Vatikan. " - ↑ Alexander Brown: Može li se fašistička Italija nazvati totalitarnom?
- ↑ Dnevno: Započeo Hitlerov puč u Njemačkoj
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Njemačka - povijest (Treće Carstvo)
"Dolazak nacista na vlast u Njemačkoj obilježio je palež Reichstaga 27. II. 1933 (...), koji je nacistima poslužio kao povod da ukinu temeljna građanska prava i slobode, počnu graditi sustav državnog terora (...) i osobnu diktaturu A. Hitlera. (...) Hitler se u kolovozu (...), nakon smrti predsjednika Hindenburga, proglasio apsolutnim diktatorom kao »Führer und Reichskanzler« (»Vođa i predsjednik vlade«) spojivši dužnosti predsjednika države i vlade. Uživajući naklonost antikomunističkih vladajućih krugova u nizu europskih zemalja, Hitler je kršio međunarodne obveze. U jesen 1933. Njemačka je istupila iz Lige naroda, 1935. započeta je intenzivna remilitarizacija (uvodi se opća vojna obveza), a 1936. njemačka vojska zaposjela je demilitarizirano Rajnsko područje." - ↑ Hrvatska enciklopedija: Kina: Revolucija 1911.-1912.
- ↑ Proleksis enciklopedija: Kina - revolucija
"Sve izrazitije pretvaranje Kine u područje interesnih sfera velesila, neuspjeh u provođenju reformi, teško gospodarsko i socijalno stanje i opće nezadovoljstvo najširih društvenih slojeva, postupno su doveli do revolucije 1911–12, zbacivanja dinastije Qing (posljednji car Pu Yi abdicirao je 12. II. 1912) i do proglašenja republike (privremeni predsjednik Sun Jat-sen i od 10. III. 1912. Yüan Shih-kai). U cilju širenja osnove svojega pokreta, vođa revolucije Sun Jat-sen povezuje svoju Ujedinjenu ligu (utemeljenu još 1905. u Tokiju) s desnim političkim skupinama i time osniva nacionalističku stranku → Kuomintang, koji je 1913. osvojio većinu u parlamentu." - ↑ Hrvatska enciklopedija: Povijest Kine (poraće)
"Sudjelujući u I. svjetskom ratu na strani Antante, Japan je iskoristio zauzetost velikih sila u Europi kako bi se učvrstio u Kini: zauzeo je njemačke posjede Qingdao i dio Shandonga te pacifičke Marshallove otoke, Karoline i Mariane, koji su odlukom Mirovne konferencije u Parizu (1919) postali japanska mandatna područja. (...) God. 1921–22. zahvatila je zemlju ozbiljna gospodarska kriza, a 1923. Tokyo i Yokohama teško su stradali od potresa, u kojem je poginulo gotovo 100 000 ljudi. Na međunarodnoj konferenciji o pomorskome naoružanju u Washingtonu 1921–22. omjerom 5 : 5 : 3 utvrđen je status Japana kao treće svjetske pomorske sile iza Velike Britanije i SAD-a. (...) God. 1926. došao je na prijestolje novi car Hirohito, s kojim je započelo razdoblje Shōwa (jap.: sjajan mir; 1926–89). Okupacijom kineske provincije Shandong (1928) počelo je ostvarenje osvajačkih težnja japanskih militarista u Aziji. Za svjetske gospodarske krize Japan je 1931. zaposjeo Mandžuriju i ondje (1932) stvorio marionetsku državu Mandžukuo, koja je bila u kolonijalnom odnosu prema Japanu. (...) God. 1936. sklopio je s hitlerovskom Njemačkom Antikominternski pakt. U veljači iste godine državnim udarom preuzeli su vodstvo ekstremistički vojni krugovi. Već iduće godine (1937) počeo je opći napad na Kinu i izbio kinesko-japanski rat (1937–45). " - ↑ Proleksis enciklopedija: Japan: Povijest
"U I. svjetskom ratu Japan sudjeluje na strani Antante. Učvršćuje se u Kini; zauzima njemačke posjede Tsingtao i dio Shantunga, Marshallove otoke, Karoline i Mariane u Tihom oceanu koji 1919. postaju japanska mandatna područja. Od 1918. do 1922. Japan sudjeluje u intervenciji protiv Sovjeta. Zemlju potresa snažna gospodarska kriza 1921–22. Gradovi Tōkyō i Yokohama teško su razoreni u potresu 1923. Godine 1926. na prijestolje dolazi car Hirohito i s njim počinje razdoblje Showa (japanski: sjajni mir). Okupacijom kineske pokrajine Shantung 1928. započinje doba agresivnoga japanskog militarizma u Aziji. Godine 1931. Japan je okupirao Mandžuriju i ondje 1932. ustrojio marionetsku državu Mandžukuo. Zatim 1933. zauzima područje Jehol u sjevernoj Kini, a 1935. istočni dio pokrajine Hopei. 1936. sklapa s hitlerovskom Njemačkom Antikominternski savez. Iste godine izvršen je vojni udar i vlast preuzimaju radikalni vojni krugovi. Godine 1937. počinje opći napad na Kinu (kinesko-japanski rat, 1937–45); " - ↑ Hrvatska enciklopedija: Mustafa Kemal Ataturk
- ↑ Telegraf: Ataturk je modernizirao Tursku
"Godine 1919. istupio je iz vojske i došao je na čelo turskog nacionalnog pokreta protiv grčke okupacije i pokreta za tursku nezavisnost koju su nakon vojnog sloma Osmanlijskog carstva na kraju Prvog svetskog rata ugrozile sile pobednice. (...) Zbacio je sultana Mehmeda VI sa vlasti 1922. godine, pa je sultanat ukinut iste godine. Godine 1923., na zasedanju Velike narodne skupštine, Turska je proglašena republikom, a Mustafa Kemal proglašen je za njenog prvog predsednika. Skupština mu je tada dala naziv Gazi ("Pobjednik"). (...) Tokom svoje vladavine, do smrti 1938. godine, radikalnim reformama iz korena je izmenio lik svoje zemlje. Za manje od 20 godina vladavine Ataturk je uspeo da ustroji Tursku državu u skladu sa evropskim uzorima." - ↑ Telegraf: Sve o Ataturku
"1. novembra naredne godine, po nalogu Kemal-paše, Velika narodna skupština ukinula je sultanat. Mehmed VI je otišao u progonstvo. (...) 29. oktobra proglašena je republika, a Mustafa Kemal je postao njen prvi predsednik. (...) Sa tim ciljem, 3. marta 1924. ukinut je kalifat (poglavari Otomanske imperije bili su kalifi, verski predvodnici svih muslimana na svetu, još od 16. veka; nakon ukidanja sultanata, naslednik Mehmeda VI, Abdulmedžid II, nastavio je da bude kalif), a zatim su ukinute i sve verske škole i verski sudovi, kao i religijska bratstva (...), uporišta konzervatizma. Zabranjeno je nošenje fesa, a počelo je da se propagira nošenje zapadnjačke odeće. Kemal je, recimo, išao po Anadoliji i držao predavanja postavljajući Turcima primer tako što je nosio savremeno odelo i cilindar, nakon čega je u Istanbulu nastupila trka za materijalom za šešire. Praktično preko noći ukinut je šerijat. 1926. godine uvedeni su švajcarski građanski, italijanski krivični i nemački trgovinski zakonici. Ohrabrivana je emancipacija žena, a 1934. godine im je dato pravo ne samo da glasaju na parlamentarnim izborima već i da budu izabrane. Ukinuta je poligamija, a brak je postao građanska institucija. 1928. arapsko pismo koje su Turci koristili skoro hiljadu godina zamenjeno je latinicom, nakon čega je obrazovni sistem procvetao, jer su mladi Turci počeli da se okreću zapadnim naučnim i humanističkim tradicijama" - ↑ Hrvatska enciklopedija: Cionizam
- ↑ Telegraf: Najveća ruska katastrofa o kojoj ništa ne znate
- ↑ HRT Magazin: Umro Vladimir Iljič Uljanov - Lenjin
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Josif Visarionovič Staljin
"Obračunavši se do 1929. s »ljevičarskim« krilom u boljševičkoj partiji, Staljin – koji je i prije bio suzdržan prema Lenjinovoj novoj ekonomskoj politici (NEP) – odlučio je likvidirati i tzv. desnu oporbu, koja je predstavljala oslonac NEP-u. (...) Politika ubrzane industrijalizacije države i nasilne kolektivizacije seljačke zemlje, kojom je bilo obuhvaćeno čak 90% zemljišnoga posjeda, dovela je na početku 1930-ih do obuhvatnoga socijalnog terora, masovne gladi i smrti milijuna ljudi. Program industrijalizacije i kolektivizacije utjecao je na daljnju radikalizaciju političkog terora. Nakon (...) 1934. započeo je dugo razdoblje »čistki«, kojima je bila zatrta svaka stvarna ili tek moguća oporba Staljinu. Procjenjuje se da je u političkim progonima stradalo od 15 do 30 milijuna ljudi. U tim se godinama konačno učvrstio kult Staljinove ličnosti, koji je nadmašio čak i uspomenu na Lenjina. Staljin više nije bio samo neosporni tvorac unutarnje i vanjske politike; njegova je misao propisivala kanone kulture i umjetnosti, pa i znanosti, što je dugo otežavalo uvjete njihova razvoja. U vanjskoj politici Staljin je ponajprije želio osigurati revolucionarne stečevine i cjelovitost SSSR-a. Iako u političkoj izolaciji, uz pomoć Komunističke internacionale (Kominterna) djelovao je na komunističke stranke širom Europe." - ↑ Proleksis enciklopedija: Josif Visarionovič Staljin
"Obračunavao se 1929. s ljevičarskim krilom u boljševičkoj stranci na čelu s Trockim, a potom i s desnom opozicijom (...) Provodio ubrzanu industrijalizaciju koju je pratila i nasilna kolektivizacija sela. Nakon (...) pokrenuo “čistke” protiv navodnih neprijatelja, a zapravo svojih protivnika. Na montiranim procesima 1934–39. obračunao se s potencijalnim konkurentima za vlast. " - ↑ Hrvatska enciklopedija: Afrika: Povijest
" Nakon I. svjetskog rata iz Afrike je izbačena Njemačka, a njezine su posjede (kao mandate Lige naroda) podijelile Francuska, Velika Britanija, Belgija i Savez Južne Afrike. God. 1922. Egipat je postao neovisnom državom. God. 1935–36. Italija je zauzela Etiopiju." - ↑ Hrvatska enciklopedija: Velika gospodarska kriza (1929-1933
- ↑ Hrvatska enciklopedija: New Deal
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Južna Amerika: Povijest
"U Brazil je između 1920. i 1940. došlo 200 000 Japanaca. Politička nestabilnost, rastući nacionalizam, česti vojni udari i desničarski režimi obilježavaju politički život u godinama prije i tijekom II. svjetskog rata. " - ↑ HRT: Sporazum Mussolini-Hitler
- ↑ Vojna povijest: Utemeljene Sile Osovine
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Drugi svjetski rat - uzroci
"Nezadovoljstvo Njemačke, Italije i Japana dovelo je 1936. do uspostave savezništva između Njemačke i Italije (osovina Berlin–Rim), Njemačke i Japana (Antikominternski pakt) te 1940. između Njemačke, Italije i Japana (Trojni pakt). Budući da su sve tri države težile uspostavi novoga svjetskog poretka, što je podrazumijevalo pravo prvenstva Njemačke i Italije u Europi, a Japana u Aziji, sukob s Velikom Britanijom i Francuskom te ubrzo i sa SAD-om i SSSR-om bio je neizbježan." - ↑ Hrvatska enciklopedija: Politika popuštanja (Appeasement)
- ↑ Proleksis enciklopedija: Španjolski građanski rat
- ↑ Vojna povijest: Početak građanskog rata u Španjolskoj
- ↑ Narod: Španjolski građanski rat: sve što niste znali
- ↑ Proleksis enciklopedija: Anschluss
- ↑ Povijest.hr: Anschluss Austrije Trećem Reichu (1938.)
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Anschluss
- ↑ Aljazeera Balkans: Anschluss: Austrija je Hitlera dočekala u ekstazi
- ↑ Leksikografski zavod Miroslav Krleža: Sudetska kriza
- ↑ Hrvatska enciklopedija: [2]
- ↑ Povijest.net: Munchenski sporazum
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Albanija: Povijest
"talijanske snage napale su 7. IV. 1939. Albaniju i okupirale zemlju te formalno proglasile »personalnu uniju« pod Viktorom Emanuelom III." - ↑ Narod: [3]
- ↑ Povijest.hr: Njemački napad na Poljsku - početak Drugog svjetskog rata (1939)
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Drugi svjetski rat: Povod
- ↑ 46,0 46,1 Vojna povijest: Njemački napad na Poljsku i posljedice
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Drugi svjetski rat: Tijek rata
"Njemačka je 1. IX. 1939. u 4 h i 45 min započela ratne operacije protiv Poljske, zbog čega su 3. IX. Velika Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj. Njemačka je u Poljskoj vodila munjeviti rat (blitzkrieg ili blickrig). Njezine motorizirane snage napredovale su gotovo bez zastoja izvodeći obuhvatne manevre. Njemačke postrojbe ušle su 27. IX. u Varšavu. Kada je 6. X. pao Lublin, prestao je svaki organizirani otpor poljske vojske (...). Pri kraju njemačkih napada na Poljsku sovjetske su postrojbe temeljem Njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju (potpisanoga u kolovozu 1939) 17. IX. 1939. prešle sovjetsko-poljsku granicu te zaposjele zapadnu Ukrajinu i zapadnu Bjelorusiju, koje su do tada bile u sastavu Poljske." - ↑ Dnevnik.hr: 30. studenoga: Započeo sovjetski napad na Finsku
- ↑ Russia Beyond: Zašto je počeo sovjetsko-finski rat? (I sve o njemu.)
- ↑ Svjetski ratovi: Njemačko osvajanje Danske i Norveške
- ↑ Vojna povijest: Njemački napad na Francusku
- ↑ Povijest.hr: Njemačka okupirala Bruxelles (1940.)
- ↑ Povijest.hr: Njemački tenkovi prodrli u Francusku (1940.)
- ↑ Vojna povijest: Hitlerov napad na zapadu 1940.
- ↑ History.com: Francuska se predala
- ↑ Povijest.hr: Početak bitke za Britaniju (1940.)
- ↑ Vojna povijest: Bitka za Britaniju i Blitz
- ↑ HRT: Osovinski napad na Jugoslaviju
- ↑ Dnevnik: Dolazak Erwina Rommela
- ↑ Express: Dan kada se na SSSR srušio nacistički Harmagedon
- ↑ Povijest.hr: [4]
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Japan: Povijest
" Do polovice 1942. bili su zaposjednuti Tajland, Malajski poluotok, sjeverna skupina Gilbertovih otoka, Filipini, Guam, Borneo, Celebes, Singapur, veći dio Sumatre, Salomonski otoci, Java i gotovo cijela Burma. " - ↑ Studentski.hr: [5]
- ↑ Novi list: BITKA ZA STALJINGRAD: Prije 75 godina izvojevana je pobjeda
- ↑ Hrvatska enciklopedija: El-Alamein
- ↑ Povijest.net: Slomljena Osovina - kapitulacija Italije
- ↑ Povijest.hr: Dan D: Masovno iskrcavanje Saveznika u Normandiji
- ↑ Jutarnji list: ISKRCAVANJE U NORMANDIJI: Kad su došli Nijemci, rekli smo muškarcima da se sakriju - kad su stigli Amerikanci, morali smo skrivati žene
- ↑ Planet.hr: Bitka kod Kurska
- ↑ Russia Beyond: Najteži vojni poraz Njemačke: sovjetska operacija Bagration
- ↑ Russia Beyond: Bitka za Berlin
- ↑ Povijest.hr: Bačena atomska bomba na Hirošimu