FANDOM



Suvremeno doba je povijesno razdoblje koje je započelo 1918. i traje sve do dan danas. Obilježeno je ratovima, znanstvenim i tehnološkim napretkom te velikim siromaštvom. Također, suvremeno doba je jedno od rijetkih razdoblja koja se ne dijeli na manja.

Godina početka

Kao godinu početka suvremenog doba uglavnom se uzima 1918., iako neki europski povjesničari navode i 1914. Evo koje godine neki smatraju kao početak tog razdoblja:

  • 1917. - korištena u Rusiji i drugim komunističkim državama, jer je te godine svrgnut ruski car Nikola II. i dogodila se Oktobarska revolucija. Korištena i u Njemačkoj jer je te godine u rat ušao SAD, što se smatra prekretnicom za rat i budućnost cijele Europe.
  • 1989. - rijetko korištena, razlog je slom komunizma i SSSR-a, nastanak novih, slobodnih i demokratskih država te prevlast SAD-a kao jedine svjetske supersile.

Kraj novog vijeka

Novi vijek je trajao poprilično dugo, ali događaj koji je odredio njegov kraj bio je Prvi svjetski rat. Taj je oružani sukob trajao četiri godine i odnio je čak deset milijuna žrtava. Pogodovao je i širenju bolesti, a najveća je španjolska gripa koja je odnijela još dvadeset milijuna žrtava, dvostruko više nego sam rat.[1]

Propala su velika carstva koja su u ratu poražena - Austro-Ugarska Monarhija, Osmansko Carstvo i Njemačko Carstvo. Od Austro-Ugarske su nastale Austrija, Ugarska, Čehoslovačka i Kraljevina Jugoslavija. Od Njemačke je nastala Weimarska Republika, a Osmansko Carstvo je smanjeno, da bi od njega kasnije nastala Turska.[2]

Rusko Carstvo je također propalo, ali tijekom rata (1917. g.), a u njemu su vlast preuzeli komunisti koji su osnovali novu državu, Sovjetski Savez. Pritom su se osamostalile Poljska, Finska, Litva, Latvija i Estonija.[2]

Od svih članica Središnjih sila najtežu kaznu pretrpjela je Njemačka: oduzete su joj sve kolonije, morala je vratiti Francuskoj pokrajine Alsace i Lorraine, a na istoku Poznan i dijelove Pomorja, Pruske i Šleske. Morala je ukloniti vojsku iz Porajnja, davati Francuskoj iskopani ugljen iz pokrajine Saar, obećati da si neće pripojiti Austriju i platiti pobjednicima veliku ratnu odštetu.[3]

Događaji

Svijet nakon rata

Liga naroda

Nakon Prvog svjetskog rata postojala je opravdana bojazan od novog sukoba. Stoga je utemeljena Liga naroda, organizacija čiji je cilj bio sprečavanje rata i razvijanje miroljubive suradnje među državama. Osnovana je na inicijativu američkog predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona, iako se SAD nije uključio. Sjedište je bilo u švicarskom gradu Ženevi, a službeni jezik bio je francuski. Predvodilo ju je vijeće sastavljeno od četiri stalna člana (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kraljevina Italija, Japansko Carstvo) i devet privremenih koji se biraju na tri godine.[4] Države članice Lige bile su obavezne poštovati neovisnost i teritorijalnu cjelovitost svake članice, te pokušati diplomatskim sredstvima mirno riješiti sporove prije pribjegavanja ratu. Rat je bio zabranjen pod određenim okolnostima, ali ta zabrana nije bila apsolutna. Ako neka članica poremeti mir, Liga joj nameće gospodarske, a potom i vojne sankcije.[5]

Europa nakon rata

Nakon Prvoga svjetskoga rata vodeću ulogu u Europi su zadržale Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska. Francuska je željela ojačati svoj utjecaj u novim europskim državama kako bi se osigurala u slučaju rata s Njemačkom. Povezala se s Poljskom i s novim savezom koji se zvao Mala Antanta. Taj su savez činile Čehoslovačka, Kraljevina Rumunjska i Kraljevina Jugoslavija. Cilj tog saveza je očuvanje versajskog poretka, sprječavanje restauracije Habsburgovaca i Austro-Ugarske te očuvanje njihove samostalnosti i suverenosti.[6]

Rusija i Njemačka nisu imale veliku ulogu u 1920-ima zbog unutarnjih problema i iscrpljenosti od rata.

SAD je izgubio utjecaj u Europi kao vodeća država Antante, provodeći politiku izolacionizma. Američki senat je odbio ratificirati mirovne ugovore, a SAD nije niti ušao u Ligu naroda.[7]

Nastanak totalitarnih država

Podrobniji članci o temama: Totalitarizam, Fašistička Italija, Treći Reich

U Italiji su se nakon rata zbile korjenite društvene promjene. Osnovana je Fašistička stranka, ultralijeva revolucionarna stranka koju je predvodio Benito Mussolini, a čiji je cilj bio vladavina u Italiji, uzimanje jadranske obale i borba protiv socijalizma. Zbog rastuće opasnosti od socijalizma, talijansko građanstvo i bogataši podržavali su fašizam. Preuzeli su vlast i progonili političke protivnike, a 1925. je napokon uspostavljena fašistička diktatura u Italiji. Italija je sklopila ugovor s Katoličkom Crkvom čime joj je dodijelila status državne crkve, odštetu i teritorijalni posjed Vatikan u sredini Rima. [8] Ipak, Italija nije uspjela ostvariti onoliku kontrolu kao druge totalitarne države, pa je ostala samo diktatura.[9]

Njemačka je bila ponižena mirovnim ugovorima i morala je platiti reparaciju u iznosu 132 milijarde njemačkih zlatnih maraka, što je bio glavni povod izbijanju velike inflacije. Razni pokušaji pomaganja Njemačkoj da isplati reparaciju nisu uspjeli zbog interesa Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Zbog neplaćanja reparacije Francuska je 1923. zauzela industrijski važnu oblast Ruhr, nakon čega njemačko gospodarstvo dolazi u još gore stanje.[10] U takvim okolnostima na popularnosti počinje dobivati Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, ili kraće Nacistička stranka, čija se ideologija naziva nacizam, a koju vodi Adolf Hitler. Te godine Hitler i još 600 naoružanih ljudi pokušava izvesti državni udar, Munchenski puč, ali im to ne uspijeva. Hitler završava u zatvoru i piše knjigu Mein Kampf koja postaje temelj nacizma.[11]

Tijekom Velike gospodarske krize nakratko obnovljena Weimarska Republika ponovno tone u krizu, ovoga puta još dublju, zbog čega nacisti iznenada dobivaju na popularnosti. 1933. g. Hitler postaje kancelar, a nacisti vladajuća stranka. Nakon požara u Reichstagu 27. veljače Hitler zavodi osobnu diktaturu, a 1934. godine, kad predsjednik Paul von Hindenburg umre, Hitler spaja dužnosti predsjednika i kancelara te postaje apsolutni vođa Njemačke - Fuhrer - a svoju državu naziva Treći Reich (Treće Carstvo). Uživajući naklonost desničarskih krugova, Hitler počinje kršiti međunarodne obveze. U jesen 1933. Njemačka istupa iz Lige naroda, 1935. uvodi opću vojnu obvezu, a 1936. vraća vojsku u Porajnje. Nakon toga kreću pripreme za proširenje Trećeg Reicha.[12]

Azija nakon rata

Daleki istok

Podrobniji članci o temama: Kineska revolucija, Japanska osvajanja do 1937.

Početkom 20. stoljeća Kina je bila veliko i moćno carstvo, ali velik dio njezinog gospodarstva bio je pod kontrolom Europe. Dinastija Qing je pokušavala provesti reforme, ali bez uspjeha. Stoga je kineska nacionalistička stranka Kuomintang povela revoluciju i proglasila republiku; car Pu Ji bio je prisiljen abdicirati čime je izgubio prijestolje. Nakon toga su im se suprotstavili komunisti te je njihov sukob prerastao u dva građanska rata.[13][14]

Japan je u Prvom svjetskom ratu sudjelovao na strani Antante i zauzeo nove teritorije. Postao je treća pomorska sila u svijetu, s dobrim gosopodarstvom i velikim znanstvenim napretkom. Međutim, bilo je previše stanovništva i opakih potresa, a premalo sirovina. 1926. g. na vlast dolazi car Hirohito, a ubrzo u Japanu važnu ulogu dobiva vojska. Militaristički krugovi vode agresivnu vanjsku politiku. 1928. je zauzeta kineska pokrajina Shantung, a 1931. i Mandžurija, gdje je iduće godine osnovana satelitska država Mandžukuo. 1933. izlazi iz Lige naroda i osvaja pokrajinu Jehol, a 1935. i istočni dio pokrajine Hopei. Povezao se s fašističkom Italijom i Trećim Reichom, te 1937. napao Kinu čime je započeo Drugi japansko-kineski rat koji je trajao osam godina.[15][16]

Bliski istok

Podrobniji članci o temama: Nastanak Republike Turske, Cionizam

Osmansko Carstvo je, kao član Središnjih sila, izgubilo moć i teritorije po završetku Prvog svjetskog rata. Poraslo je nezadovoljstvo, a vojska je pokrenula revoluciju protiv sultanove vlasti. Vodio ju je Mustafa Kemal Ataturk, "Otac Turaka", koji je 1923. proglasio republiku i postao predsjednik Turske. Proveo je mnoge reforme da unaprijedi Tursku: svi su građani postali ravnopravni i jednaki pred zakonom, provedena je agrarna reforma, ukinut kalifat, uvedena latinica, doneseni su moderni zakoni, ukinuta je mogućnost da muškarac ima više žena, dano je pravo glasa ženama, zabranjeno nošenje fesa i vela te razdvajanje islama i države (sekularizam).[17][18][19]

Krajem 19. stoljeća europski židovi osnovali su cionizam, pokret koji traži osnivanje židovske države. Pokret je ojačao nakon Prvog svjetskog rata. Palestina je u to doba bila pod britanskom kontrolom, pa su Židovi počeli doseljavati. Međutim, domaći Arapi su se tome protivili, zbog čega su često izbijali sukobi.[20]

Sovjetski Savez

Nakon Oktobarske revolucije u zemlji su zavladali boljševici, ruski komunisti. Njihov vođa Vladimir Lenjin silom je raspustio parlament, a Rusija je postala komunistička republika. Pošto je Rusija bila iscrpljena ratom, Lenjin je sklopio Brest-Litovski mir sa Središnjim silama te im prepustio Bjelorusiju i zapadnu Ukrajinu, pritom priznajući neovisnost Finske. Time je Rusija izgubila trećinu stanovništva, polovinu industrije i 9/10 rudnika ugljena. Nezadovoljstvo u zemlji je poraslo, te je 1918. izbio Ruski građanski rat. Komunistička Crvena armija borila se protiv Bijele armije sastavljene od bogataša, nacionalista, rojalista i drugih. Boljševici su počeli progoniti protivnike i ubili su carsku obitelj. Zapadne države pružale su pomoć Bijeloj armiji, ali je Crvena armija ipak pobijedila. 12 milijuna ljudi poginulo je u ratu, a mnogo njih je ranjeno ili završilo na ulici.[21] Diktator Lenjin razbolio se 1922. i povukao iz javnog života, a 1924. je umro.[22] Nakon toga su započele borbe za vlast u SSSR-u.

U to doba jedan od najvažnijih ljudi u državi je bio Josif Staljin, koji je prije Lenjinove smrti bio generalni sekretar. U vrijeme borbi za vlast okrutno se obračunao sa svim političkim protivnicima i 1929. postao ruski diktator i apsolutni vođa. Zbog ubrzanog razvoja industrije i nasilne kolektivizacije došlo je do velike gladi, a "državni neprijatelji" su bili slani u logore i ubijani. Procjenjuje se da je u vrijeme Velike čistke stradalo između 15 i 30 milijuna ljudi. U Staljinovo doba stvorio se njegov kult ličnosti: kultura, umjetnost i znanost su se morale podčinjavati komunističkoj ideologiji, o Staljinu su se pjevale pjesme, radili kipovi i slikale slike, djeca u školi su bila poučavana da je on jedini vođa i da mu budu odani. Također, djelovao je na ostale komunističke stranke širom Europe.[23][24]

Afrika nakon rata

U Africi se nije zbilo toliko društvenih promjena kao na ostalim kontinentima, jer je većina zemalja bilo pod vlašću europskih kolonijalnih carstava. Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Belgija i Južnoafrički Savez podijelili su među sobom kolonije koje su oduzete Njemačkoj mirovnim ugovorima. 1922. je Egipat postao neovisna država (Egipatsko Kraljevstvo). 1935. je fašistička Italija napala Etiopsko Carstvo i iduće ga godine osvojila.[25]

Sj. Amerika nakon rata

Podrobniji članak o temi: Velika gospodarska kriza

SAD je nakon rata doživio veliki gospodarski razvoj i učvrstio svoj položaj kao najbogatija svjetska država. Međutim, tvornice su gomilale previše proizvoda, Europa nije mogla kupovati sve te proizvode, a mnogo ljudi je postajalo nezaposleno. 25. listopada 1929., na dan poznat kao "Crni petak", burza u Wall Streetu je doživjela slom. Pošto je SAD posuđivao novac europskim državama, tražio je od njih povrat novca, no one nisu mogle vratiti. Stoga se kriza malo-pomalo proširila cijelim svijetom (osim u SSSR-u čiji su gospodarstvo i politika bili izolirani). U nekim državama su zbog toga na vlast došli i ekstremistički pokreti (Italija, Njemačka...).[26]

Kako bi djelomično ublažio krizu, predsjednik Franklin Roosevelt je proveo niz mjera za pomoć gospodarstvu koje se nazivaju New Deal (novo poslovanje, nova podjela). Država je pomagala bankama, industriji i farmerima, isplaćivala kredite, organizirala javne radove da smanji nezaposlenost, povećala radnička prava, smanjila radno vrijeme itd. Program je poboljšao gospodarstvo i donekle svladao krizu, iako je imao i žestokih protivnika. Stoga je Vrhovni sud zabranio neke od tih mjera.[27]

J. Amerika nakon rata

Južna Amerika nije pretrpjela neke velike promjene nakon Prvog svjetskog rata. Poraće su obilježili politička nestabilnost, rastući nacionalizam, česti vojni udari i desničarske diktature. Također, u to doba je u Brazil doselilo 200 000 Japanaca.[28]

Drugi svjetski rat

Podrobniji članci o temama: Drugi svjetski rat, Uzroci Drugog svjetskog rata, Posljedice Drugog svjetskog rata

Hrvatska u suvremeno doba

[[|]]

Izvori

  1. Google Sites: Rezultati i posljedice Prvog svjetskog rata
  2. 2,0 2,1 N1: Promjena granica u Europi nakon Prvog svjetskog rata
  3. Hrvatska enciklopedija: Mirovni ugovori
  4. Proleksis enciklopedija: Liga naroda
  5. Hrvatska enciklopedija: Liga naroda
    "...su države članice bile obvezne poštovati neovisnost i teritorijalnu cjelovitost svake članice te, prije pribjegavanja ratu, pokušati diplomatskim sredstvima mirno riješiti sporove. Rat je bio zabranjen pod određenim okolnostima, ali ta zabrana nije bila apsolutna. Bili su predviđeni slučajevi zajedničke akcije prema remetitelju mira, koje su trebale imati oblik gospodarskih sankcija ili, kada one ne bi bile dovoljne, vojne intervencije."
  6. Hrvatska enciklopedija: Mala Antanta
  7. Hrvatska enciklopedija: [1]
    "No tek što je rat bio dovršen, utjecaj izolacionista toliko je porastao da je američki Senat odbio ratificirati Versailleski mirovni ugovor (1919), pa SAD nisu ušle ni u Ligu naroda."
  8. Hrvatska enciklopedija: Povijest Italije: Uspon fašizma
    "Bojeći se socijalne revolucije, koja je prijetila zbog gospodarske krize i inflacije, talijansko građanstvo i veleposjednici podupirali su fašistički pokret, kojega su prvi borbeni odredi osnovani već 1919. Predvođeni B. Mussolinijem, fašisti su god. 1922. izveli državni udar (»pohod na Rim«) i, oslonivši se na Savojsku dinastiju, preuzeli vlast, razbijali radničke udruge i proganjali Komunističku partiju (osnovana 1921., pod vodstvom A. Gramscija), a zatim i Socijalističku, pod vodstvom F. Turatija i P. Nennija. Sva vlast u državi i u strukovnim udrugama prešla je u ruke članova fašističke stranke na čelu s duceom Mussolinijem, koji je 1925. prigrabio diktatorske ovlasti; Veliko fašističko vijeće (osnovano 1928) bilo je samo savjetodavni organ. Time je uspostavljena otvorena diktatura. God. 1929. Mussolini je sklopio Lateranski ugovor i konkordat s Vatikanom kojim je Italija priznala neovisnu državu Vatikan. "
  9. Alexander Brown: Može li se fašistička Italija nazvati totalitarnom?
  10. Hrvatska enciklopedija: Njemačka: Povijest (Weimarska Republika 1919-1933
    "Na osnovi Versailleskoga mirovnog ugovora Londonska konferencija nametnula je 1921. Njemačkoj goleme reparacije (132 milijarde njemačkih zlatnih maraka), što je bio jedan od ključnih razloga za izbijanje katastrofalne inflacije. Pokušaj međunar. bankarskih magnata da spase njemačke financije i pribave Njemačkoj moratorij za isplatu reparacija nije uspio zbog političkih interesa Velike Britanije i Francuske. God. 1923. francuske su postrojbe zbog neispunjavanja reparacijskih obveza zaposjele industrijsku Ruhrsku oblast."
  11. Dnevno: Započeo Hitlerov puč u Njemačkoj
  12. Hrvatska enciklopedija: Njemačka - povijest (Treće Carstvo)
    "Dolazak nacista na vlast u Njemačkoj obilježio je palež Reichstaga 27. II. 1933 (...), koji je nacistima poslužio kao povod da ukinu temeljna građanska prava i slobode, počnu graditi sustav državnog terora (...) i osobnu diktaturu A. Hitlera. (...) Hitler se u kolovozu (...), nakon smrti predsjednika Hindenburga, proglasio apsolutnim diktatorom kao »Führer und Reichskanzler« (»Vođa i predsjednik vlade«) spojivši dužnosti predsjednika države i vlade. Uživajući naklonost antikomunističkih vladajućih krugova u nizu europskih zemalja, Hitler je kršio međunarodne obveze. U jesen 1933. Njemačka je istupila iz Lige naroda, 1935. započeta je intenzivna remilitarizacija (uvodi se opća vojna obveza), a 1936. njemačka vojska zaposjela je demilitarizirano Rajnsko područje."
  13. Hrvatska enciklopedija: Kina: Revolucija 1911.-1912.
  14. Proleksis enciklopedija: Kina - revolucija
    "Sve izrazitije pretvaranje Kine u područje interesnih sfera velesila, neuspjeh u provođenju reformi, teško gospodarsko i socijalno stanje i opće nezadovoljstvo najširih društvenih slojeva, postupno su doveli do revolucije 1911–12, zbacivanja dinastije Qing (posljednji car Pu Yi abdicirao je 12. II. 1912) i do proglašenja republike (privremeni predsjednik Sun Jat-sen i od 10. III. 1912. Yüan Shih-kai). U cilju širenja osnove svojega pokreta, vođa revolucije Sun Jat-sen povezuje svoju Ujedinjenu ligu (utemeljenu još 1905. u Tokiju) s desnim političkim skupinama i time osniva nacionalističku stranku → Kuomintang, koji je 1913. osvojio većinu u parlamentu."
  15. Hrvatska enciklopedija: Povijest Kine (poraće)
    "Sudjelujući u I. svjetskom ratu na strani Antante, Japan je iskoristio zauzetost velikih sila u Europi kako bi se učvrstio u Kini: zauzeo je njemačke posjede Qingdao i dio Shandonga te pacifičke Marshallove otoke, Karoline i Mariane, koji su odlukom Mirovne konferencije u Parizu (1919) postali japanska mandatna područja. (...) God. 1921–22. zahvatila je zemlju ozbiljna gospodarska kriza, a 1923. Tokyo i Yokohama teško su stradali od potresa, u kojem je poginulo gotovo 100 000 ljudi. Na međunarodnoj konferenciji o pomorskome naoružanju u Washingtonu 1921–22. omjerom 5 : 5 : 3 utvrđen je status Japana kao treće svjetske pomorske sile iza Velike Britanije i SAD-a. (...) God. 1926. došao je na prijestolje novi car Hirohito, s kojim je započelo razdoblje Shōwa (jap.: sjajan mir; 1926–89). Okupacijom kineske provincije Shandong (1928) počelo je ostvarenje osvajačkih težnja japanskih militarista u Aziji. Za svjetske gospodarske krize Japan je 1931. zaposjeo Mandžuriju i ondje (1932) stvorio marionetsku državu Mandžukuo, koja je bila u kolonijalnom odnosu prema Japanu. (...) God. 1936. sklopio je s hitlerovskom Njemačkom Antikominternski pakt. U veljači iste godine državnim udarom preuzeli su vodstvo ekstremistički vojni krugovi. Već iduće godine (1937) počeo je opći napad na Kinu i izbio kinesko-japanski rat (1937–45). "
  16. Proleksis enciklopedija: Japan: Povijest
    "U I. svjetskom ratu Japan sudjeluje na strani Antante. Učvršćuje se u Kini; zauzima njemačke posjede Tsingtao i dio Shantunga, Marshallove otoke, Karoline i Mariane u Tihom oceanu koji 1919. postaju japanska mandatna područja. Od 1918. do 1922. Japan sudjeluje u intervenciji protiv Sovjeta. Zemlju potresa snažna gospodarska kriza 1921–22. Gradovi Tōkyō i Yokohama teško su razoreni u potresu 1923. Godine 1926. na prijestolje dolazi car Hirohito i s njim počinje razdoblje Showa (japanski: sjajni mir). Okupacijom kineske pokrajine Shantung 1928. započinje doba agresivnoga japanskog militarizma u Aziji. Godine 1931. Japan je okupirao Mandžuriju i ondje 1932. ustrojio marionetsku državu Mandžukuo. Zatim 1933. zauzima područje Jehol u sjevernoj Kini, a 1935. istočni dio pokrajine Hopei. 1936. sklapa s hitlerovskom Njemačkom Antikominternski savez. Iste godine izvršen je vojni udar i vlast preuzimaju radikalni vojni krugovi. Godine 1937. počinje opći napad na Kinu (kinesko-japanski rat, 1937–45); "
  17. Hrvatska enciklopedija: Mustafa Kemal Ataturk
  18. Telegraf: Ataturk je modernizirao Tursku
    "Godine 1919. istupio je iz vojske i došao je na čelo turskog nacionalnog pokreta protiv grčke okupacije i pokreta za tursku nezavisnost koju su nakon vojnog sloma Osmanlijskog carstva na kraju Prvog svetskog rata ugrozile sile pobednice. (...) Zbacio je sultana Mehmeda VI sa vlasti 1922. godine, pa je sultanat ukinut iste godine. Godine 1923., na zasedanju Velike narodne skupštine, Turska je proglašena republikom, a Mustafa Kemal proglašen je za njenog prvog predsednika. Skupština mu je tada dala naziv Gazi ("Pobjednik"). (...) Tokom svoje vladavine, do smrti 1938. godine, radikalnim reformama iz korena je izmenio lik svoje zemlje. Za manje od 20 godina vladavine Ataturk je uspeo da ustroji Tursku državu u skladu sa evropskim uzorima."
  19. Telegraf: Sve o Ataturku
    "1. novembra naredne godine, po nalogu Kemal-paše, Velika narodna skupština ukinula je sultanat. Mehmed VI je otišao u progonstvo. (...) 29. oktobra proglašena je republika, a Mustafa Kemal je postao njen prvi predsednik. (...) Sa tim ciljem, 3. marta 1924. ukinut je kalifat (poglavari Otomanske imperije bili su kalifi, verski predvodnici svih muslimana na svetu, još od 16. veka; nakon ukidanja sultanata, naslednik Mehmeda VI, Abdulmedžid II, nastavio je da bude kalif), a zatim su ukinute i sve verske škole i verski sudovi, kao i religijska bratstva (...), uporišta konzervatizma. Zabranjeno je nošenje fesa, a počelo je da se propagira nošenje zapadnjačke odeće. Kemal je, recimo, išao po Anadoliji i držao predavanja postavljajući Turcima primer tako što je nosio savremeno odelo i cilindar, nakon čega je u Istanbulu nastupila trka za materijalom za šešire. Praktično preko noći ukinut je šerijat. 1926. godine uvedeni su švajcarski građanski, italijanski krivični i nemački trgovinski zakonici. Ohrabrivana je emancipacija žena, a 1934. godine im je dato pravo ne samo da glasaju na parlamentarnim izborima već i da budu izabrane. Ukinuta je poligamija, a brak je postao građanska institucija. 1928. arapsko pismo koje su Turci koristili skoro hiljadu godina zamenjeno je latinicom, nakon čega je obrazovni sistem procvetao, jer su mladi Turci počeli da se okreću zapadnim naučnim i humanističkim tradicijama"
  20. Hrvatska enciklopedija: Cionizam
  21. Telegraf: Najveća ruska katastrofa o kojoj ništa ne znate
  22. HRT Magazin: Umro Vladimir Iljič Uljanov - Lenjin
  23. Hrvatska enciklopedija: Josif Visarionovič Staljin
    "Obračunavši se do 1929. s »ljevičarskim« krilom u boljševičkoj partiji, Staljin – koji je i prije bio suzdržan prema Lenjinovoj novoj ekonomskoj politici (NEP) – odlučio je likvidirati i tzv. desnu oporbu, koja je predstavljala oslonac NEP-u. (...) Politika ubrzane industrijalizacije države i nasilne kolektivizacije seljačke zemlje, kojom je bilo obuhvaćeno čak 90% zemljišnoga posjeda, dovela je na početku 1930-ih do obuhvatnoga socijalnog terora, masovne gladi i smrti milijuna ljudi. Program industrijalizacije i kolektivizacije utjecao je na daljnju radikalizaciju političkog terora. Nakon (...) 1934. započeo je dugo razdoblje »čistki«, kojima je bila zatrta svaka stvarna ili tek moguća oporba Staljinu. Procjenjuje se da je u političkim progonima stradalo od 15 do 30 milijuna ljudi. U tim se godinama konačno učvrstio kult Staljinove ličnosti, koji je nadmašio čak i uspomenu na Lenjina. Staljin više nije bio samo neosporni tvorac unutarnje i vanjske politike; njegova je misao propisivala kanone kulture i umjetnosti, pa i znanosti, što je dugo otežavalo uvjete njihova razvoja. U vanjskoj politici Staljin je ponajprije želio osigurati revolucionarne stečevine i cjelovitost SSSR-a. Iako u političkoj izolaciji, uz pomoć Komunističke internacionale (Kominterna) djelovao je na komunističke stranke širom Europe."
  24. Proleksis enciklopedija: Josif Visarionovič Staljin
    "Obračunavao se 1929. s ljevičarskim krilom u boljševičkoj stranci na čelu s Trockim, a potom i s desnom opozicijom (...) Provodio ubrzanu industrijalizaciju koju je pratila i nasilna kolektivizacija sela. Nakon (...) pokrenuo “čistke” protiv navodnih neprijatelja, a zapravo svojih protivnika. Na montiranim procesima 1934–39. obračunao se s potencijalnim konkurentima za vlast. "
  25. Hrvatska enciklopedija: Afrika: Povijest
    " Nakon I. svjetskog rata iz Afrike je izbačena Njemačka, a njezine su posjede (kao mandate Lige naroda) podijelile Francuska, Velika Britanija, Belgija i Savez Južne Afrike. God. 1922. Egipat je postao neovisnom državom. God. 1935–36. Italija je zauzela Etiopiju."
  26. Hrvatska enciklopedija: Velika gospodarska kriza (1929-1933
  27. Hrvatska enciklopedija: New Deal
  28. Hrvatska enciklopedija: Južna Amerika: Povijest
    "U Brazil je između 1920. i 1940. došlo 200 000 Japanaca. Politička nestabilnost, rastući nacionalizam, česti vojni udari i desničarski režimi obilježavaju politički život u godinama prije i tijekom II. svjetskog rata. "
Community content is available under CC-BY-SA unless otherwise noted.