Povijesna enciklopedija
Register
Advertisement
Povijesna enciklopedija


Srednji vijek je povijesno razdoblje koje je trajalo od 476. do 1492. Glavni elementi srednjeg vijeka su kristijanizacija i feudalizam.[1]

Podjela

Kao i gotovo sva velika povijesna razdoblja, srednji vijek se dijeli na manja povijesna razdoblja. Dijeli se na rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek. Kronološki to izgleda ovako:

1. Rani srednji vijek - 476. - 1000.

2. Razvijeni srednji vijek - 1000. - 1250.

3. Kasni srednji vijek - 1250. - 1492.

Najdulji je rani srednji vijek, čije je glavno obilježje propast Rimskog Carstva i pojačana kristijanizacija. Razvijeni srednji vijek je doba vitezova i viteštva, Križarskih ratova, nagli porast stanovništva i gradova te razvoj poljoprivrednih tehnologija. U doba kasnog srednjeg vijeka javlja se protestantizam i nastaje Osmansko Carstvo.[2]

Kraj srednjeg vijeka ponekad izaziva debate kod povjesničara. Naime, neki povjesničari vide kraj srednjeg vijeka 1453. godine, jer je te godine palo Bizantsko Carstvo od strane Osmanskog Carstva, koje je zatim nastavilo osvajati Europu. Ipak, većina se slaže da je kraj srednjeg vijeka 1492. godina, u kojoj je istraživač Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku nakon čega su uslijedila geografska otkrića i daljnji razvoj tehnologije.[1]


Kraj starog vijeka

Velika seoba naroda

Podrobniji članak o temi: Velika seoba naroda

U doba Europe prije kraja starog vijeka najveća država je definitivno bila Rimsko Carstvo, koje je zauzimalo ogromnu površinu. Sjeverno od njega živjela su mnoga plemena. Neka od njih su Angli, Sasi, Vizigoti, Ostrogoti i dr. U to vrijeme, u Aziji je živjelo pleme koje se zvalo Huni, i bilo je raštrkano. Kralj Atila ujedinio je Hune i krenuo u napad na Europu. Huni su počeli vladati dijelom Europe. Bili su to vješti konjanici i surovi ratnici koji su s osvojene zemlje tjerali druga plemena. Ta plemena su trebala novu zemlju pa su počela ulaziti u Rimsko Carstvo, a neki su ih uništavali. I Atila je pokušao ući u Rimsko Carstvo, no nije uspio. Nakon njegove smrti barbarska plemena nastavila su borbu protiv Rima.[3][4]

Pad Zapadnog Rimskog Carstva

Podrobniji članak o temi: Pad Zapadnog Rimskog Carstva

Zapadno Rimsko Carstvo u to je doba bilo vrlo slabo, a glavni razlog za to bila su barbarska plemena koja su provaljivala u Rim. Neka plemena su čak uništavala građevine i hramove. Dana 4. rujna 476. godine germanski vođa Flavije Odoakar ušao je u Rim i svrgnuo posljednjeg cara Zapadnog Rimskog Carstva, tada još maloljetnog cara Romula Augustula i proglasio se kraljem Italije.[5][6][7] Ipak, mnoge rimske institucije, kao što je Senat, nastavile su postojati i pomagale su Odoakaru, a čak je i bizantski car Zenon priznao njegovu vlast, pod uvjetom da Odoakar prizna Zenonovo vrhovništvo, što je on i učinio.[6]

Rani srednji vijek

Podrobniji članak o temi: Rani srednji vijek

Nova društva

Podrobniji članak o temama: Pad Zapadnog Rimskog Carstva, Velika seoba naroda

Politička struktura zapadne Europe promijenila se u doba Velike seobe naroda, posebno nakon pada Rimskog Carstva. Iako neki smatraju da su to bile "invazije", to nisu bile vojne ekspedicije, nego migracije cijelih naroda u Carstvo. U isto vrijeme, visoki dužnosnici Rimskog Carstva nisu htjeli slati vojsku i dodatno je plaćati za ratovanje protiv tih plemena, što je bila pogreška. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva rimska kultura pomiješala se s kulturom osvajačkih plemena.[7][8] Ubrzo su propali porezni sustav i robovlasništvo. Italiju je zauzelo pleme Ostrogoti, koja je trajala do 555. kad ju je uništio bizantski car Justinijan I. Veliki nakon što ih je pobijedio u Gotskom ratu (535.-554.), koji je trajao 22 godine.[9]


[[|]]

Izvori

  1. 1,0 1,1 Proleksis enciklopedija: Srednji vijek
  2. Povijest.hr: Podjela srednjeg vijeka
  3. Opće obrazovanje: Velika seoba naroda
  4. Stara povijest: Huni i velika seoba naroda
  5. Proleksis enciklopedija: Zapadno Rimsko Carstvo
  6. 6,0 6,1 Povijest.hr: Pad Zapadnog Rimskog Carstva
  7. 7,0 7,1 This is Europa: Pad Rimskog Carstva
  8. Wickham, Inheritance of Rome, str 100.-101.
  9. Istarska enciklopedija: Ostrogoti
Advertisement