Povijesna enciklopedija
Don't have an account?
Register
Register
Povijesna enciklopedija
Povijesna enciklopedija
265
pages
in: Povijest, Povijesna razdoblja, Povijest (doba),
and 4 more

Changes: Srednji vijek

Back to page
Uredi
Oznaka: VisualEditor
Nema sažetka uređivanja
Oznaka: VisualEditor
Redak 68: Redak 68:
   
 
Islam je velika monoteistička religija koja je nastala u 6. stoljeću poslije Krista. Osnivač islama zvao se [[Muhamed]]. Muhamed je upoznao kršćanstvo i [[židovstvo]] prateći na putovanjima svog strica [[Abu Talib|Abu Taliba]], koji ga je kasnije štitio. S 25 godina se oženio i postao ugledni građanin.<ref name="muh">Hrvatska enciklopedija: [http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42299 Muhamed]</ref> Prema legendi [[610.]] godine u nekoj pećini ukazuje mu se [[anđeo]] koji se zvao [[Džibril]] i koji mu je prenio Božju poruku. Otad su glavni elementi islamske vjere strogi monoteizam i vjerovanje u boga [[Alah|Alaha]].<ref>Proleksis enciklopedija: [http://proleksis.lzmk.hr/38074/ Muhamed] <br>''"Prema predaji, s 40 g. primio prve objave u kojima mu anđeo (melek) Džibril prenosi Božju poruku: strogi monoteizam (tevhid) i predanost Alahu (islam). "''</ref> Osim toga su važni elementi vjerovanje u [[raj]] i [[pakao]], besmrtnost [[Duša|duše]] te strogo odbacivanje kipova i slika.<ref>Proleksis enciklopedija: [http://proleksis.lzmk.hr/28305 Islam] <br> ''"monoteistička religija, nastala u Arabiji u VII. st. naučavanjem Muhameda i njegovih sljedbenika. Utemeljena je na Kuranu (sadrži 114 sura), Muhamedovim uputama i praktičnim savjetima, više moralnoga nego dogmatskoga karaktera. Osnovne dogmatske istine: vjera u jednoga Boga (Alah), odbacivanje kipova i slika, vjera u anđele (meleke), dobre i zle duhove (džinovi, šejtani), besmrtnost duše, uskrsnuće iz mrtvih, raj (dženet), pakao (džehenem) te sudnji dan i sudbinsko predodređenje (kada, kader)."''</ref> Prema legendi bio je nepismen, pa su njegovi sljedbenici počeli zapisivati njegove objave iz čega je nastala sveta knjiga muslimana - [[Kuran]].<ref name="muh" /> [[613.]] godine Muhamed počinje propovijedati svoju novu vjeru po svom rodnom gradu [[Meka|Meki]]. Međutim, naišao je na probleme. Bogata trgovačka aristokracija nije željela da se širi njegova religija, jer je propovijedala odricanje od idolopoklonstva, kipova i slika te vjerovanje u samo jednog boga. Ipak, njegov stric ga je štitio, pa je stanje u Meki bilo mirno. No kad je [[619.]] umro njegov stric Abu Talib, nastali su problemi jer ga je zamijenio njegov drugi stric [[Abu Lahab]] koji je bio veliki protivnik islama. Na Muhameda je nekoliko puta pokušan [[atentat]] te je [[622.]] pobjegao u drugi grad, [[Medina|Medinu]], što se naziva ''[[hidžra]]'' i predstavlja početak [[Islamska era|islamske ere]].<ref>Hrvatska enciklopedija: [http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42299 Islam - odlomak o Muhamedovu odlasku] <br> ''"Kada je između 613. i 619. Muhamed u Meki počeo propovijedati novu religiju, naišao je na veliko protivljenje bogate trgovačke politeističke aristokracije, čiji su materijalni interesi bili vezani uz Kabu, zajedničko beduinsko svetište. Rezultati tih pritisaka dvije su seobe njegovih pristaša, 615. u Etiopiju, zatim i gospodarska izolacija (617–619) i pokušaji atentata na Muhameda. God. 619. umrla je Hatidža, a nekoliko mjeseci nakon toga i glavni Muhamedov zaštitnik, stric Abu Talib. Ta je godina nazvana »godina tuge« (sana al-huzn). Tada se, prema predaji, zbila isra (al-isra) – Muhamedovo noćno putovanje iz Meke u Jeruzalem i njegovo uzlaženje na nebo na konju Buraku (miradž). Usprkos otporu mekanskih vođa, Muhamed je našao utočište kod stanovnika Jatriba, poslije nazvanoga »poslanikov grad« (al-madina al-nabi), ili samo Medina, i 20. VI. 622. i sam se u nju naselio (hidžra)."''</ref>
  
Islam je velika monoteistička religija koja je nastala u 6. stoljeću poslije Krista. Osnivač islama zvao se [[Muhamed]]. Muhamed je upoznao kršćanstvo i [[židovstvo]] prateći na putovanjima svog strica [[Abu Talib|Abu Taliba]], koji ga je kasnije štitio. S 25 godina se oženio i postao ugledni građanin.<ref name="muh">Hrvatska enciklopedija: [http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42299 Muhamed]</ref> Prema legendi [[610.]] godine u nekoj pećini ukazuje mu se [[anđeo]] koji se zvao [[Džibril]] i koji mu je prenio Božju poruku. Otad su glavni elementi islamske vjere strogi monoteizam i vjerovanje u boga [[Alah|Alaha]].<ref>Proleksis enciklopedija: [http://proleksis.lzmk.hr/38074/ Muhamed] <br>''"Prema predaji, s 40 g. primio prve objave u kojima mu anđeo (melek) Džibril prenosi Božju poruku: strogi monoteizam (tevhid) i predanost Alahu (islam). "''</ref> Osim toga su važni elementi vjerovanje u [[raj]] i [[pakao]], besmrtnost [[Duša|duše]] te strogo odbacivanje kipova i slika.<ref>Proleksis enciklopedija: [http://proleksis.lzmk.hr/28305 Islam] <br> ''"monoteistička religija, nastala u Arabiji u VII. st. naučavanjem Muhameda i njegovih sljedbenika. Utemeljena je na Kuranu (sadrži 114 sura), Muhamedovim uputama i praktičnim savjetima, više moralnoga nego dogmatskoga karaktera. Osnovne dogmatske istine: vjera u jednoga Boga (Alah), odbacivanje kipova i slika, vjera u anđele (meleke), dobre i zle duhove (džinovi, šejtani), besmrtnost duše, uskrsnuće iz mrtvih, raj (dženet), pakao (džehenem) te sudnji dan i sudbinsko predodređenje (kada, kader)."''</ref> Prema legendi bio je nepismen, pa su njegovi sljedbenici počeli zapisivati njegove objave iz čega je nastala sveta knjiga muslimana - [[Kuran]].<ref name="muh" /> [[613.]] godine Muhamed počinje propovijedati svoju novu vjeru po svom rodnom gradu [[Meka|Meki]]. Međutim, naišao je na probleme. Bogata trgovačka aristokracija nije željela da se širi njegova religija, jer je propovijedala odricanje od idolopoklonstva, kipova i slika te vjerovanje u samo jednog boga. Ipak, njegov stric ga je štitio, pa je stanje u Meki bilo mirno. No kad je [[619.]] umro njegov stric Abu Talib, nastali su problemi jer ga je zamijenio njegov drugi stric [[Abu Lahab]] koji je bio veliki protivnik islama. Na Muhameda je nekoliko puta pokušan [[atentat]] te je [[622.]] pobjegao u drugi grad, [[Medina|Medinu]], što se naziva ''[[hidžra]]'' i predstavlja početak [[Islamska era|islamske ere]].<ref>Hrvatska enciklopedija: [http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42299 Islam - odlomak o Muhamedovu odlasku] <br> ''"Kada je između 613. i 619. Muhamed u Meki počeo propovijedati novu religiju, naišao je na veliko protivljenje bogate trgovačke politeističke aristokracije, čiji su materijalni interesi bili vezani uz Kabu, zajedničko beduinsko svetište. Rezultati tih pritisaka dvije su seobe njegovih pristaša, 615. u Etiopiju, zatim i gospodarska izolacija (617–619) i pokušaji atentata na Muhameda. God. 619. umrla je Hatidža, a nekoliko mjeseci nakon toga i glavni Muhamedov zaštitnik, stric Abu Talib. Ta je godina nazvana »godina tuge« (sana al-huzn). Tada se, prema predaji, zbila isra (al-isra) – Muhamedovo noćno putovanje iz Meke u Jeruzalem i njegovo uzlaženje na nebo na konju Buraku (miradž). Usprkos otporu mekanskih vođa, Muhamed je našao utočište kod stanovnika Jatriba, poslije nazvanoga »poslanikov grad« (al-madina al-nabi), ili samo Medina, i 20. VI. 622. i sam se u nju naselio (hidžra)."''</ref>
  +
  +
Nakon Muhamedove smrti ustanovljen je novi oblik vlasti, [[kalifat]], u kojem su kraljevstvo i vjera ujedinjeni u jedno. Prvi od njih nazivao se [[Rašidunski kalifat]], kojim su vladala četiri [[Kalif|kalifa]] nakon Muhamedove smrti.<ref>JSONpedia: [http://jsonpedia.org/annonate/resource/html/sh:Rašidunski_Kalifat Rašidunski kalifat]</ref> Muslimani su osvajali carstvo za carstvom i brisali njihove kulture i običaje. Porobljeno stanovništvo su uglavnom mučili i ubijali, ili pretvarali u robove.<ref>BBC: [http://www.bbc.co.uk/religion/religions/islam/history/slavery_1.shtml Robovlasništvo u islamu]</ref> Rašidunski kalifat bio je zamijenjen [[Omejidski kalifat|Omejidskim]]. Omejidi su nastavili osvajanje i postupali još okrutnije, ali ubrzo su ga oslabile dinastičke borbe i građanski ratovi.<ref>Hrvatska enciklopedija: [http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=45114 Omejidski kalifat]</ref> Muslimani su brzo napredovali sijući smrt i rušeći sve pred sobom. Vladali su golemim dijelovima Afrike i Azije, te su prodrli na [[Pirenejski poluotok]]. Sljedeći korak bio im je osvajanje Europe, ubijanje pravovjernih kršćana i svevlast. Kršćanska Europa bila je u strahu za sebe i svoje živote. Stoga je franački majordom Karlo Martel s vojskom krenuo prema gradu koji se zvao [[Poitiers]], gdje se [[732.]] godine odigrala strašna bitka.
 
 
   

Inačica od 27. siječnja 2019. u 10:05


Srednji vijek je povijesno razdoblje koje je trajalo od 476. do 1492. Glavni elementi srednjeg vijeka su kristijanizacija i feudalizam.[1]

Podjela

Kao i gotovo sva velika povijesna razdoblja, srednji vijek se dijeli na manja povijesna razdoblja. Dijeli se na rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek. Kronološki to izgleda ovako:

1. Rani srednji vijek - 476. - 1000.

2. Razvijeni srednji vijek - 1000. - 1250.

3. Kasni srednji vijek - 1250. - 1492.

Najdulji je rani srednji vijek, čije je glavno obilježje propast Rimskog Carstva i pojačana kristijanizacija. Razvijeni srednji vijek je doba vitezova i viteštva, Križarskih ratova, nagli porast stanovništva i gradova te razvoj poljoprivrednih tehnologija. U doba kasnog srednjeg vijeka javlja se protestantizam i nastaje Osmansko Carstvo.[2]

Kraj srednjeg vijeka ponekad izaziva debate kod povjesničara. Naime, neki povjesničari vide kraj srednjeg vijeka 1453. godine, jer je te godine palo Bizantsko Carstvo od strane Osmanskog Carstva, koje je zatim nastavilo osvajati Europu. Ipak, većina se slaže da je kraj srednjeg vijeka 1492. godina, u kojoj je istraživač Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku nakon čega su uslijedila geografska otkrića i daljnji razvoj tehnologije.[1]


Kraj starog vijeka

Velika seoba naroda

Podrobniji članak o temi: Velika seoba naroda

U doba Europe prije kraja starog vijeka najveća država je definitivno bila Rimsko Carstvo, koje je zauzimalo ogromnu površinu. Sjeverno od njega živjela su mnoga plemena. Neka od njih su Angli, Sasi, Vizigoti, Ostrogoti i dr. U to vrijeme, u Aziji je živjelo pleme koje se zvalo Huni, i bilo je raštrkano. Kralj Atila ujedinio je Hune i krenuo u napad na Europu. Huni su počeli vladati dijelom Europe. Bili su to vješti konjanici i surovi ratnici koji su s osvojene zemlje tjerali druga plemena. Ta plemena su trebala novu zemlju pa su počela ulaziti u Rimsko Carstvo, a neki su ih uništavali. I Atila je pokušao ući u Rimsko Carstvo, no nije uspio. Nakon njegove smrti barbarska plemena nastavila su borbu protiv Rima.[3][4]

Pad Zapadnog Rimskog Carstva

Podrobniji članak o temi: Pad Zapadnog Rimskog Carstva

Zapadno Rimsko Carstvo u to je doba bilo vrlo slabo, a glavni razlog za to bila su barbarska plemena koja su provaljivala u Rim. Neka plemena su čak uništavala građevine i hramove. Dana 4. rujna 476. godine germanski vođa Flavije Odoakar ušao je u Rim i svrgnuo posljednjeg cara Zapadnog Rimskog Carstva, tada još maloljetnog cara Romula Augustula i proglasio se kraljem Italije.[5][6][7] Ipak, mnoge rimske institucije, kao što je Senat, nastavile su postojati i pomagale su Odoakaru, a čak je i bizantski car Zenon priznao njegovu vlast, pod uvjetom da Odoakar prizna Zenonovo vrhovništvo, što je on i učinio.[6]

Rani srednji vijek

Podrobniji članak o temi: Rani srednji vijek

Nova društva

Podrobniji članak o temama: Pad Zapadnog Rimskog Carstva, Velika seoba naroda

Politička struktura zapadne Europe promijenila se u doba Velike seobe naroda, posebno nakon pada Rimskog Carstva. Iako neki smatraju da su to bile "invazije", to nisu bile vojne ekspedicije, nego migracije cijelih naroda u Carstvo. U isto vrijeme, visoki dužnosnici Rimskog Carstva nisu htjeli slati vojsku i dodatno je plaćati za ratovanje protiv tih plemena, što je bila pogreška. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva rimska kultura pomiješala se s kulturom osvajačkih plemena.[7][8] Ubrzo su propali porezni sustav i robovlasništvo. Italiju je zauzelo pleme Ostrogoti, koja je trajala do 555. kad ju je uništio bizantski car Justinijan I. Veliki nakon što ih je pobijedio u Gotskom ratu (535.-554.), koji je trajao 22 godine.[9]

Germansko pleme Burgundi je 413. godine oko sredine rijeke Rajne osnovalo svoju državu koju su prema sebi nazvali Burgundija ili, punim imenom, Kraljevina Burgundija. Burgundski kralj je bio Gundikar. Njihovu su državu 437. srušili Huni i uništili veći dio Burgunda, ali su 443. kraj rijeke Rhone ponovno osnovali kraljevinu Burgundiju, koja je kasnije bila pripojena Franačkoj državi.[10] Germanska plemena Juti, Angli i Sasi su se ujedinili u jedno pleme - Anglosasi - i naselili Veliku Britaniju.[11] Anglosasi su bili pogani, zbog čega je papa Grgur I. Veliki poslao sv. Augustina od Canterburyja da preobrati Anglosase na kršćanstvo. On je postao prvi nadbiskup od Canterburyja i pokrstio anglosaski narod.[12][13] Otok napuštaju Briti i smještaju se na poluotok u sjeverozapadnoj Francuskoj. Po njima je taj poluotok dobio ime Bretanja. U 6. stoljeću pada pod franačku vlast, a u 9. stoljeću ponovno postaje samostalna i neovisna.[14] Langobardi, isprva saveznici bizantskog cara u borbi protiv Ostrogota, ubrzo sele u Italiju i osnivaju malena vojvodstva i prihvaćaju katoličanstvo. Protiv njih ratuje franački kralj Pipin Mali, a njegov sin kralj Karlo I. Veliki ih potpuno poražava i prisvaja titulu "kralj Langobarda".[15]

Pleme Franci se podijelilo na mnogo malih kneževina. Najznačajniji vladar tog razdoblja, kralj Klodvig I., ujedinio je kneževine i osnovao veliku i moćnu Franačku državu. Svoju je dinastiju nazvao Merovinzi po svom djedu. Isprva arijanac, Klodvig je prešao na kršćanstvo, a slijedio ga je i njegov narod.[16] Franci su postali prvi germanski katolički narod, zbog čega je Franačka dobila nadimak "prvorođena kći Crkve".[17] Međutim, u 7. stoljeću moć kraljeva je oslabila. Najmoćniji čovjek u zemlji sada je bio majordom - najviši dvorski službenik.[18] Najvažniji je bio Karlo Martel, koji je preustrojio zemlju, reformirao vojsku i pobijedio Arape u bitci kod Poitiersa 732. godine.[19] Njegov sin Pipin Mali bio je 754. godine okrunjen za franačkog kralja od strane pape Stjepana II.. Na njegov poziv sljedeće dvije godine ratuje protiv Langobarda u Italiji, a osvojena područja poklanja papi, čime je nastala vrlo dugovječna Papinska Država.[20] Pipinov sin Karlo I. Veliki bio je najmoćniji franački kralj ikad; sudjelovao je u mnogim ratovima, pokorio neprijatelje i osvajao nova područja. 800. godine papa Lav III. okrunio ga je za rimskog cara, što je priznao i bizantski car 812. nakon rata. Bio je poticatelj znanosti i kulture i okupljao vodeće umjetnike i znanstvenike - to se naziva karolinška renesansa.[21] Nakon njegove smrti Franačka država je oslabila. 843. godine njegovi nasljednici sklapaju Verdunski sporazum i dijele Franačku na tri dijela. Zapadni dio dobio je Karlo II. (to će kasnije postati Kraljevina Francuska), srednji dio dobio je Lotar I., a istočni dio dobio je kralj Ludvig Njemački.[22]

Istočno Rimsko Carstvo

Podrobniji članak o temama: Bizantsko Carstvo, Justinijanova dinastija, Heraklijeva dinastija

Bizantsko Carstvo, velesila istočne Europe tijekom srednjeg vijeka, oduvijek je bila važna kao kolijevka antičkih kultura: grčke i rimske. Njegova povijest nastavlja se na povijest Rimskog Carstva.[23] Tijekom seobe naroda plemena poput Huna, Vizigota i Ostrogota pustošili su i slabili Bizantsko Carstvo, čija se vojska barbarizirala zbog naglog priljeva germanskih vojnika.[23] Međutim, 527. godine na vlast je došao jedan vrlo moćni car - Justinijan I. Veliki. Uspješno je ratovao na Zapadu, a za vrijeme njegove vladavine Bizantu je pripojena i Dalmacija. Izgradio je mnoge crkve i katedrale na području Carstva.[24] Najvažnija od svih je, naravno, Aja Sofija. U doba Justinijana I. gradila se Aja Sofija koja je bila bazilika, a kasnije je pretvorena u džamiju.[25] Treća najvažnija stvar koju je napravio car Justinijan jest Justinijanov kodeks. Naime, u ono doba nije postojao službeni zakonik Carstva, a dodatne probleme je stvaralo što su zakoni iz Rimskog Carstva, što je značilo da su pisani latinskim jezikom, a službeni jezik Bizantskog Carstva bio je grčki. Stoga je Justinijan naredio da se skupe svi zakoni te ih je spojio u jedan kodeks od 12 knjiga. Donio je i preko 500 novih zakona te ih preveo na grčki jezik kako bi ih narod mogao razumjeti.[26] Unatoč tome što je Justinijan osvojio i Italiju, sjevernu Afriku i dio Španjolske, Carstvo je bilo malo oslabljeno jer je na istoku rastao pritisak Perzije, a na zapadu Slavena. Zbog toga su osvojena područja uskoro ponovno izgubljena.[23]

Justinijanova dinastija ubrzo je nestala i bila zamijenjena Heraklijevom. Najvažniji vladar iz tog doba bio je Heraklije. On je pretvorio ostale bizantske posjede u Maloj Aziji u vojne okruge i naselio vojnike.[23] Te su reforme suzbile navalu Slavena i Avara te usporili osvajanja, ali Bizant je uskoro izgubio sva azijska područja osim same Male Azije.[27] Nakon Heraklijeve smrti pad bizantske moći se nastavlja. Carstvo potresaju vjerski sukobi, a Arapi dvaput zamalo osvoje Carigrad. U isto vrijeme Europom se širi Franačka država, čiji kralj Karlo Veliki 800. biva okrunjen za rimskog cara. To je razljutilo bizantskog cara Mihaela I. Rangabea, jer se Bizant smatrao jedinim nasljednikom Rimskog Carstva. Nakon rata 812. sklopljen je Aachenski mir gdje je Mihael I. priznao Karlu Velikom titulu.[28] Tim mirom Bizant gubi pravo na dio Italije, Istru i Hrvatsku, ali uspijeva zadržati Dalmaciju. Moć Carstva ponovno raste tijekom 9. stoljeća za vladavine cara Bazilija I., koji je osnovao makedonsku dinastiju koja je vladala do kraja ranog srednjeg vijeka. Reformirao je zakone i pobijedio paulikijance, ali nije imao većeg uspjeha u borbi protiv Arapa. Dokončao je borbu s Rimom i ostvario utjecaj nad slavenskim narodima. Dao je pokrstiti brojne Slavene koja je imala uspjeha i među Hrvatima.[29] Kraj ranog srednjeg vijeka obilježavali su ratovi Bizanta i Bugarske. Nakon pobune 976. bugarski car Samuilo osniva svoje carstvo koristeći slabljenje Bizanta.[30]

Pojava islama

Podrobniji članak o temama: Muhamed, Islam, Rana islamska osvajanja

Islam je velika monoteistička religija koja je nastala u 6. stoljeću poslije Krista. Osnivač islama zvao se Muhamed. Muhamed je upoznao kršćanstvo i židovstvo prateći na putovanjima svog strica Abu Taliba, koji ga je kasnije štitio. S 25 godina se oženio i postao ugledni građanin.[31] Prema legendi 610. godine u nekoj pećini ukazuje mu se anđeo koji se zvao Džibril i koji mu je prenio Božju poruku. Otad su glavni elementi islamske vjere strogi monoteizam i vjerovanje u boga Alaha.[32] Osim toga su važni elementi vjerovanje u raj i pakao, besmrtnost duše te strogo odbacivanje kipova i slika.[33] Prema legendi bio je nepismen, pa su njegovi sljedbenici počeli zapisivati njegove objave iz čega je nastala sveta knjiga muslimana - Kuran.[31] 613. godine Muhamed počinje propovijedati svoju novu vjeru po svom rodnom gradu Meki. Međutim, naišao je na probleme. Bogata trgovačka aristokracija nije željela da se širi njegova religija, jer je propovijedala odricanje od idolopoklonstva, kipova i slika te vjerovanje u samo jednog boga. Ipak, njegov stric ga je štitio, pa je stanje u Meki bilo mirno. No kad je 619. umro njegov stric Abu Talib, nastali su problemi jer ga je zamijenio njegov drugi stric Abu Lahab koji je bio veliki protivnik islama. Na Muhameda je nekoliko puta pokušan atentat te je 622. pobjegao u drugi grad, Medinu, što se naziva hidžra i predstavlja početak islamske ere.[34]

Nakon Muhamedove smrti ustanovljen je novi oblik vlasti, kalifat, u kojem su kraljevstvo i vjera ujedinjeni u jedno. Prvi od njih nazivao se Rašidunski kalifat, kojim su vladala četiri kalifa nakon Muhamedove smrti.[35] Muslimani su osvajali carstvo za carstvom i brisali njihove kulture i običaje. Porobljeno stanovništvo su uglavnom mučili i ubijali, ili pretvarali u robove.[36] Rašidunski kalifat bio je zamijenjen Omejidskim. Omejidi su nastavili osvajanje i postupali još okrutnije, ali ubrzo su ga oslabile dinastičke borbe i građanski ratovi.[37] Muslimani su brzo napredovali sijući smrt i rušeći sve pred sobom. Vladali su golemim dijelovima Afrike i Azije, te su prodrli na Pirenejski poluotok. Sljedeći korak bio im je osvajanje Europe, ubijanje pravovjernih kršćana i svevlast. Kršćanska Europa bila je u strahu za sebe i svoje živote. Stoga je franački majordom Karlo Martel s vojskom krenuo prema gradu koji se zvao Poitiers, gdje se 732. godine odigrala strašna bitka.


[[|]]

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 Proleksis enciklopedija: Srednji vijek
  2. ↑ Povijest.hr: Podjela srednjeg vijeka
  3. ↑ Opće obrazovanje: Velika seoba naroda
  4. ↑ Stara povijest: Huni i velika seoba naroda
  5. ↑ Proleksis enciklopedija: Zapadno Rimsko Carstvo
  6. ↑ 6,0 6,1 Povijest.hr: Pad Zapadnog Rimskog Carstva
  7. ↑ 7,0 7,1 This is Europa: Pad Rimskog Carstva
  8. ↑ Wickham, Inheritance of Rome, str 100.-101.
  9. ↑ Istarska enciklopedija: Ostrogoti
  10. ↑ Hrvatska enciklopedija: Burgundija
    "Burgundija je dobila ime po Burgundima, germanskom plemenu koje je 413. pod kraljem Gundikarom na srednjoj. Rajni osnovalo državu s glavnim gradom Wormsom. Tu su državu 437. srušili Huni i uništili veći dio Burgunda. Kralj Gundioh, kao rimski saveznik, poveo je ostatke Burgunda prema Savojima (443). Ondje su kraj Rhône osnovali novu državu; ona je neko vrijeme bila samostalna kraljevina, a onda je u VI. st. pripojena franačkoj državi."
  11. ↑ Hrvatska enciklopedija: Anglosasi
  12. ↑ English Heritage: Sv. Augustin od Canterburyja - tko je on bio?
  13. ↑ Encyclopedia Britannica: Sv. Augustin od Canterburyja
  14. ↑ Hrvatska enciklopedija: [1]
    "U V. i VI. st. u Bretanju se s britanskih otoka pred Anglima i Sasima povlače keltski Briti ili Britonci (po njima Bretanja dobiva ime), osobito iz Cornwalla. U VI. st. dolazi pod vlast Franaka. Potkraj IX. i na početku X. st. je samostalna."
  15. ↑ Istarska enciklopedija: Langobardi
  16. ↑ Hrvatska enciklopedija: Franci
    "Tijekom V. st. Franci su ovladali sjevernim dijelovima Francuske. Franačka je s vremenom postala najjača od svih barbarskih država nastalih na nekadašnjim područjima Zapadnorimskoga Carstva. Najistaknutiji franački vođa bio je Klodvig (Klodovig, franc. Clovis; 482–511), koji je proširio vlast na veći dio Galije. Iz nje je potisnuo Vizigote. Klodvig je bio arijanac, ali je poslije prešao na pravovjerno kršćanstvo. Slijedili su ga ubrzo praktički svi Franci, što je pospješilo njihovo ujedinjavanje u jedinstven narod. To im je priskrbilo i naklonost preostaloga galorimskoga stanovništva, jer su druga germanska plemena još dugo vremena ostala privržena arijanstvu. Klodvig je bio utemeljitelj dinastije Merovinga, nazvane po njegovu djedu Merovehu."
  17. ↑ Proleksis enciklopedija: Franci
    "Tijekom V. stoljeća počinju preko Rajne prodirati u Galiju te do kraja stoljeća osvajaju njezin najveći dio i osnivaju svoju državu. Najznačajniji franački vladar tog razdoblja Klodvig (482–511) iz dinastije Merovinga uspio je ujediniti sve franačke kneževine, uništiti i osvojiti vizigotsko-tolosansko kraljevstvo i ostatke rimske vlasti (Sijagrijeva država) te prihvatio kršćanstvo, čime su Franci postali prvi germanski katolički narod, a njihova država dobila počasni naslov 'prvorođena kći Crkve'."
  18. ↑ Proleksis enciklopedija: Majordom
  19. ↑ Hrvatska enciklopedija: Karlo Martel
  20. ↑ Proleksis enciklopedija: Pipin Mali
  21. ↑ Proleksis enciklopedija: Karlo I. Veliki
  22. ↑ Hrvatska enciklopedija: Verdun i Verdunski ugovor
    "God. 502. potpao je pod franačku vlast. U Verdunu su franački vladari, car Lotar I. te kraljevi Ludvig I. (II.) Njemački i Karlo I. Ćelavi, sklopili (11. VIII. 843) ugovor kojim su Franačko Carstvo podijelili na tri dijela: zapadni i srednji (poslije Francuska) i istočni (poslije Njemačka). Verdun je pripao srednjemu, a već 880. istočnom dijelu."
  23. ↑ 23,0 23,1 23,2 23,3 Hrvatska enciklopedija: Bizantsko Carstvo
  24. ↑ Proleksis enciklopedija: Justinijan I. Veliki
  25. ↑ Proleksis enciklopedija: Aja Sofija
  26. ↑ Povijest.hr: Justinijanov kodeks
  27. ↑ Proleksis enciklopedija: Bizantsko Carstvo - odlomak o Herakliju
    "Pravim osnutkom Bizantskog Carstva može se smatrati trenutak kada u doba cara Heraklija (610–641) službeni jezik carstva postaje grčki, a car uzima grčki naslov “Bazilej Rimljana”. Heraklije je proveo i opsežne upravno-vojne reforme podijelivši preostali teritorij u vojne okruge (teme) te poticao jačanje sitnog zemljoposjeda vojnika seljaka. Iako su te reforme uspjele suzbiti navalu Avara i Slavena na Carigrad (626), usporiti njihovo osvajanje Balkana i Dalmacije i odbiti perzijsku navalu na prednjoazijska područja (628), te su tekovine ubrzo poništene arapskom ekspanzijom i gubitkom svih bizantskih azijskih područja osim same Male Azije (nakon 636. godine)."
  28. ↑ Hrvatska enciklopedija: Aachenski mir
  29. ↑ Hrvatska enciklopedija: Bazilije I.
  30. ↑ Hrvatska enciklopedija: Samuilo
  31. ↑ 31,0 31,1 Hrvatska enciklopedija: Muhamed
  32. ↑ Proleksis enciklopedija: Muhamed
    "Prema predaji, s 40 g. primio prve objave u kojima mu anđeo (melek) Džibril prenosi Božju poruku: strogi monoteizam (tevhid) i predanost Alahu (islam). "
  33. ↑ Proleksis enciklopedija: Islam
    "monoteistička religija, nastala u Arabiji u VII. st. naučavanjem Muhameda i njegovih sljedbenika. Utemeljena je na Kuranu (sadrži 114 sura), Muhamedovim uputama i praktičnim savjetima, više moralnoga nego dogmatskoga karaktera. Osnovne dogmatske istine: vjera u jednoga Boga (Alah), odbacivanje kipova i slika, vjera u anđele (meleke), dobre i zle duhove (džinovi, šejtani), besmrtnost duše, uskrsnuće iz mrtvih, raj (dženet), pakao (džehenem) te sudnji dan i sudbinsko predodređenje (kada, kader)."
  34. ↑ Hrvatska enciklopedija: Islam - odlomak o Muhamedovu odlasku
    "Kada je između 613. i 619. Muhamed u Meki počeo propovijedati novu religiju, naišao je na veliko protivljenje bogate trgovačke politeističke aristokracije, čiji su materijalni interesi bili vezani uz Kabu, zajedničko beduinsko svetište. Rezultati tih pritisaka dvije su seobe njegovih pristaša, 615. u Etiopiju, zatim i gospodarska izolacija (617–619) i pokušaji atentata na Muhameda. God. 619. umrla je Hatidža, a nekoliko mjeseci nakon toga i glavni Muhamedov zaštitnik, stric Abu Talib. Ta je godina nazvana »godina tuge« (sana al-huzn). Tada se, prema predaji, zbila isra (al-isra) – Muhamedovo noćno putovanje iz Meke u Jeruzalem i njegovo uzlaženje na nebo na konju Buraku (miradž). Usprkos otporu mekanskih vođa, Muhamed je našao utočište kod stanovnika Jatriba, poslije nazvanoga »poslanikov grad« (al-madina al-nabi), ili samo Medina, i 20. VI. 622. i sam se u nju naselio (hidžra)."
  35. ↑ JSONpedia: Rašidunski kalifat
  36. ↑ BBC: Robovlasništvo u islamu
  37. ↑ Hrvatska enciklopedija: Omejidski kalifat
Community content is available under CC-BY-SA unless otherwise noted.