Povijesna enciklopedija
Register
Advertisement
Povijesna enciklopedija

Sabirni logor Jasenovac ili Koncentracijski logor Jasenovac bio je najveći sabirni i radni[1][2] logor u NDH.

Sabirni logori utemeljeni su kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i ubojstva velikog broja Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista. Rezultat su nametnute politike rasne i nacionalne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem Trećeg Carstva, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).

Sabirni logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađen logorski kompleks u NDH, jedini koji je neprekidno djelovao tijekom cijelog njezinog postojanja te najveći po površini, broju logoraša i žrtava. U jednom trenutku mogao je primiti 3.000 logoraša.[3] Bio je višenamjenski logor: sabirni (u njega su upućivani muškarci iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika upućivan na prisilni rad u Njemačku i druge nacističke države), radni (besplatna radna snaga za gradnju nasipa na Savi i obnovu uništenih naselja), kažnjenički (dolazak zbog izvršenog kaznenog djela po sudskoj presudi) i zarobljenički (logor za zarobljene četnike i partizane). U Jasenovcu su stradavali pripadnici nižih rasa (Židovi) i narodnosti (Romi) te Hrvati antifašisti koji su se protivili ustaškoj vlasti.

Logor Jasenovac u svojem konačnom obliku bio je kompleks sastavljen od pet manjih logora osnovanim u kratkim vremenskim razmacima i prostirao se na ukupnom području od oko 210 km2 s obje strane rijeka Save i Une.[4] Najveći pojedinačni logor bio je logor "Ciglana" (Sabirni logor br. III) u samom Jasenovcu, nekih 100 km jugoistočno od Zagreba. Kompleks je još uključivao i logor Staru Gradišku (Sabirni logor br. V), 30 km nizvodno od Jasenovca, stratišta duž desne obale rijeke Save kod Donje Gradine, pet radnih farmi kao i logor za Rome u Uštici, koji se nalazio nasuprot samog mjesta Jasenovca, između rijeka Save i Une.[5]

Tijekom desetljeća komunističke vladavine u Hrvatskoj nije se o Sabirnom logoru Jasenovac provelo nikakvo znanstveno istraživanje; Franjo Tuđman, kao jedini povjesničar koji je pokušao znanstveno progovoriti o toj temi, završio je zbog toga u zatvoru. Umjesto znanosti, bavila se tom temom propaganda, koja je stvaranjem Jasenovačkog mita, s jako uvećanim brojem žrtava, nastojala spriječiti buđenje hrvatskog nacionalizma, kao objektivno najveće ugroze opstanku jugoslavenske države.

Pozadina[]

Nacistički utjecaj[]

Tijekom 1920-ih i 1930-ih u Europi jača nacistička ideologija, u čijem je temelju antisemitizam (mržnja prema Židovima). U Drugom svjetskom ratu nacisti su utemeljili prve sabirne logore, koji su uskoro postali logori za masovno istrebljenje Židova, ali i Slavena, Roma, katolika, luterana itd. Nezavisna Država Hrvatska, proglašena 10. travnja 1941. nakon invazije Jugoslavije, bila je pod velikim nacističkim utjecajem. Nacisti su podržavali ustaške zločine u Jasenovcu, koji je pripadao njemačkoj interesnoj sferi NDH. Mnogi Židovi odvezeni su iz Jasenovca u Auschwitz, radi lakšeg ubijanja i profita koji su uzimali nacisti, a u Jasenovcu bi ga uzeli Talijani.

Početak ustaškog terora[]

Ustaška represija nad Židovima započela je odmah nakon uspostave NDH. U njezinim prvim danima zatvorili su najuglednije Židove, a zatim su počeli širiti antisemitsku propagandu putem tiska i krugovala. Zagrebački dnevnik Novi list pisale kako hrvatski narod mora "možda budnije no i jedna druga etnička skupina štititi svoju rasnu čistoću, čuvati čistoću svoje krvi… Moramo čuvati svoju krv od židovske". Mediji su poticali na animozitet prema Židovima tvrdeći kako su se Židovi bogatili na račun hrvatskog rada i muke, pa je isti dnevnik naveo "židovskim prljavim trgovanjem, židovska poduzeća zgrtala u svojim blagajnama hrvatski novac i bezobzirno izrabljivala hrvatsku radnu snagu". Za razliku od Židova, ustaše su napadale Srbe jer su ih smatrali odgovornim za teror nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji, a pogotovo su bili oštri prema četnicima i komunistima koji su bili prijetnja hrvatskoj samostalnosti. Prvi masovni zločin nad Srbima bio je pokolj u Gudovcu 28. travnja, a nakon toga su uslijedila daljnja ubijanja Srba koja su provodile ustaške paravojne formacije.

Rasni zakoni u NDH[]

Iako su odmah nakon uspostave NDH napisani prvi zakoni po uzoru na nacističke i fašističke, Pavelić se protivio uvođenju rasnih zakona nad Židovima, ali je morao pristati kad je Hitler njima uvjetovao stvaranje hrvatske vojske. Stoga su 30. travnja doneseni Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti te Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda. Tim je odredbama definirano tko je Židov, kojem se oduzimaju sva građanska i politička prava. Do kraja travnja ustaše su uvele obvezu isticanja rasnih oznaka (najčešće Davidove zvijezde) svim hrvatskim Židovima. Zakonima su obuhvaćeni i Romi, a za njihovu provedbu utemeljeni su prijeki sudovi. Nakon svibnja počele su masovne deportacije Židova i Roma te uhićenja istaknutih pojedinaca.

Prvi sabirni logori[]

Prvi ustaški sabirni logor bio je logor Danica kraj Koprivnice. Utemeljen je 15. travnja 1941., a već je u svibnju u logor došlo 165 židovskih mladića i djevojaka, članova športskog kluba Makabi. U lipnju je uspostavljen novi sustav sabirnih logora koji se protezao od Gospića preko Velebita do Paga, kroz koje je do kraja godine prošlo 28.700 ljudi, uglavnom Srba i Židova.

Jasenovačka kronologija[]

Utemeljenje logora (ljeto 1941.)[]

Planiranje i gradnju jasenovačkog logora pokrenuo je Eugen Dido Kvaternik, koji je kao čelnik Ustaške nadzorne službe bio zapovjednik svih ustaških logora. Pripremni radovi započeli su 24. srpnja na močvarnom području u porječju rijeka Save i Une kada je Ravnateljstvo melioracijskih i regulatornih radova naručilo drvo "za gradnju drvenih baraka u Jasenovcu". Unatoč spominjaju naselja Jasenovac, prvi zatočenici dovođeni su u Logor I i II. Nakon rasformiranja ta dva logora zbog čestih poplava rijeke Veliki Strug koje su onemogućavale rad zarobljenika i boravak u logorima, logoraši su u kolovozu premješteni u Logor III Ciglana uz rijeku Savu, nedaleko od mjesta Jasenovac, gdje su postojali uvjeti za prihvat većeg broja logoraša. Lokacija je odabrana jer se u blizini nalazio industrijski kompleks unutar kojeg je srpski poduzetnik Lazar Bačić prije rata podigao ciglanu, elektranu, pilanu, tvornicu lanaca i ljevaonicu zvona, a koji je nacionaliziran od strane vlasti NDH početkom 1941.

Logoraši su obavljali razne građevinske radove u logoru i oko njega (poput gradnje nasipa na Savi) i uzgajali poljoprivredne kulture. Među voditeljima radnih grupa za fizički rad prevladavali su kriminalci, a administrativne poslove koji su zahtijevali znanje i stručnost povjeravali su Židovima. Upravi logora bilo je važno preživljavanje logoraša koji su imali stručna znanja kako bi osigurali što veću i kvalitetniju proizvodnju, zbog čega su stručni radnici u Logoru IV., maloj elektrani, stolarskim radionicama te pogonima za proizvodnju vapna, cigli i lanaca imali bolji tretman.

Sustavno istrjebljivanje (ljeto 1941. - kraj 1942.)[]

Među zatočenicima pristiglima u Jasenovac snažni i sposobni za rad ostavljani su na životu zbog važnosti poslova održavanja logor, kao i zatvorenici s kaznama kraćim od tri godine te žene i djeca. Zarobljenici s vremenski neodređenim kaznama ili kaznama od tri i više godina upućivani su na ubrzano istrjebljivanje. Mnogo njih umrlo je i prirodnom smrću uslijed loših životnih uvjeta, zaraznih bolesti, gladi ili žeđi.[6] Metode ubijanja bile su manualne ili mehaničke. Prvotne su uključivale vješanja, vatreno oružje, noževe, maljeve i sjekire[6], a drugotna kremiranje te gušenje ili trovanje plinom. Prva kremiranja započela su u siječnju 1942. u pećima Ciglane, čija je ložišta za tu priliku unaprijedio inženjer Dominik Pićili, a trajala su do svibnja iste godine.[7][8] Ubojstva su se izvršavala unutar logora, u njegovoj okolici i u obližnjim selima.

Nakon što je saznao za ustaške zločine u Jasenovcu, partizanski poglavar Josip Broz Tito vlastoručno je nadopisao na jednom dokumentu 31. ožujka 1942. godine naredbu: „Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracijski logor Jasenovac gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.“ Ne znajući za tu Titovu naredbu, Kozarački partizanski odred pokušao je 1942. godine napasti logor, ali je Sava bila nesavladiva prepreka. Unatoč pokušajima partizanskih postrojbi, to se nikad nije dogodilo zbog nepristupačnosti terena i jakih utvrđenja logora.[9]

Smanjivanje represije (kraj 1942. - kraj 1943.)[]

Povjesničar Ivo Goldstein navodi: "u jesen 1942. zbog unutarnjih i vanjskopolitičkih okolnosti dolazi nešto što se zove mirna godina koja traje znatnim dijelom i 1943., kada izostaju masovne deportacije, a ima svega nekoliko masovnih ubojstava." Razlog tome smjena je Vjekoslava Luburića s položaja upravitelja logora krajem 1942. kao rezultat odlaska Eugena Dide Kvaternika s redarstvenih dužnosti u listopadu, čime započinje manje krvavo razdoblje u logoru. Nakon što Poimenični popis žrtava logora u 1942. bilježi preko 56 tisuća žrtava, za 1943. godinu taj broj pada na manje od 4 tisuće.[10] Obustavljanje masovnih ubojstava u Jasenovcu dolaskom Ivice Brkljačića na mjesto upravitelja logora u ožujku 1943. potvrđuju i poslijeratni jugoslavenski izvori. U knjizi "Zločini u Logoru Jasenovac" koju je u Zagrebu 1946. izdala Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača takvu promjenu objašnjavaju porazom njemačke vojske u Bitci za Staljingrad na Istočnom bojištu. Pogreška u citiranju: nedostaje zatvarajući </ref> za <ref> oznaku

U ljeto 1943. godine Protučetnički bataljon VI. Slavonskog korpusa pod vodstvom Čede Grbića uspio je uz pomoć Hrvata iz prisavskih sela u napadu na Jasenovac spasiti četrdeset židovskih logoraša.[9]

Povratak strogog režima (kraj 1943. - proljeće 1945.)[]

Zbog napredovanja Saveznika i partizana te ugroženosti NDH, krajem 1943. Pavelić poziva Luburića u Zagreb i ponovno ga imenuje upraviteljem logora. Luburić za svoje zapovjednike imenuje Dinka Šakića i Dominika Pićilija, nakon čega dolazi do "novih masovnih ubijanja, klanja i davljena". Već u prosincu izvršene su dva veća pokolja logoraša iz Radne grupe III, Pilana. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., većina splitskih Židova deportirana je preko Zemuna u Auschwitz, a u ožujku 1944. preostali su splitski Židovi odvedeni u Jasenovac, odakle se nijedan nije vratio.

Ubrzo su uslijedile i druge likvidacije, a svjedoci navode kako je od rujna 1944. nastupilo "najgore razdoblje našeg života u Jasenovcu (...) masovne likvidacije žena i muškaraca bile su svakodnevna pojava. Te jeseni (...) naš ženski logor u Jasenovcu brojio je stalno oko 500 do 1000 žena, jer su svakodnevno dolazili novi transporti, a svako je veče prozivano 100 do 200 žena za likvidaciju." U muškome logoru, "od kraja rujna pa do Nove 1945. godine odvodili su svake noći po 200 i više zatočenika na Granik ili u Gradinu, gdje su ih (...) bacali u Savu.“ Pristizanjem novih zatočenika, samo u rujnu 1944. broj zatvorenika popeo se s 2.500 na 8.000, a kad je "koncem 1944. prestalo masovno ubijanje, u logoru je od 8.000 bilo ostalo još 1.800 zatočenika, ne računajući one, koje su po danu dovlačili, a na večer ubijali“. Prema poimeničnom popisu JUSP-a, preko 12.000 logoraša pobijeno je u 1944. pa sve do travnja 1945., velika većina nakon rujna 1944.

Tijekom 1944. i 1945. postale su učestale razmjene zarobljenika s partizanima, čime su mnogi partizanski vojnici uspjeli preživjeti Jasenovac. Vođe NOVJ-a planirali su razmijeniti viteza Juru Francetića za 100 partizanskih logoraša, ali njihovi liječnici nisu ga uspjeli spasiti od ozljeda koje su mu nanijeli srpski seljaci.[11][12]

Neuspjeli pokušaj proboja 1944.[]

U ljeto 1944. logoraši iz redova Narodnooslobodilačkog pokreta detaljno su isplanirali organizaciju proboja. U logoru su formirane male skupine ("trojke") koje su u dogovorenom trenutku trebale napasti stražare. Bile su naoružane malim puškama ilegalno proizvedenim u tvornici lanaca. Prodor je bio planiran na način da manja partizanska postrojba napadne Bosansku Dubicu i privuče glavninu ustaške vojske stacionirane u Jasenovcu. Tada bi trojkama napali preostale ustaše i stražare, oslobodili zatvorenike i preplivali Savu, nakon čega bi se spojili s postrojbama NOVJ na bosanskoj strani.

Međutim, početkom jeseni uhvaćena je veza NOP-a u Bosanskoj Dubici, nakon čega je tridesetak logoraša odvedeno u "zvonaru" (zatvor sa samicama unutar logora) gdje su ustaški vojnici mučenjem otkrili planove bijega. Sljedeće je večeri Luburić objavio kako je svih trideset logoraša osuđeno na smrt vješanjem. Pred velikim brojem logoraša izvršeno je vješanje logoraša i strijeljanje dr. Mila Boškovića. Prema pričama logoraša, Dinko Šakić mu je naredio: "Klekni, da pucam u tebe!", a Bošković uzvratio: "Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći!"

Proboj logoraša i kraj logora[]

Nakon savezničkog bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945., pri čemu su ubijeni mnogi zarobljenici i uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Luburić naredio je likvidiranje svih logoraša i miniranje logora s ciljem prikrivanja počinjenih zločina. U posljednjem pokolju krajem travnja 1945. ubijen je velik dio žena. Nakon ubijanja posljednje grupe od 700 žena u predvečerje 21. travnja, dio posljednjih preostalih muških zatočenika odlučio je pokušati proboj iz logora, sluteći kako će sutra i oni biti ubijeni. Nakon što su u večernjim satima izdvojeni svi grupnici, panika i strah među logorašima bili su sve veći. Dok su logorom odjekivale eksplozije, nekoliko desetaka zatočenika (Ante Bakotić, Čedomir Hubel, Dragutin Škrgatić, Pavao Kulaš, Petar Krstić i dr.) dogovorilo je plan proboja logora prema kojem bi se na sva četiri izlaza postavile desetine najodlučnijih ljudi, koji će istovremeno razvaliti sva vrata i bježati prema izlazu iz logora.

U kišovito nedjeljno jutro 22. travnja oko 10 sati na Bakotićev povik "Naprijed drugovi!" desetine su razvalile vrata. Od preostalih 1073 logoraša, 600 je pojurilo prema 150 m udaljenim logorskim vratima, a ostali nisu imali snage za proboj zbog starosti ili bolesti. Sa logorskog zida stražari su pucali mitraljezom na logoraše i smanjivali njihov broj svakog trenutka. Partizan Mile Ristić zadavio je nevinog stražara, oduzeo mu mitraljez i otvorio vatru na ustaše, štiteći ostale logoraše. U metežu bijega Edo Šajer presjekao je telefonsku žicu i spriječio dolazak pojačanja.[13] Od 600 logoraša preživjelo je prema različitim izvorima 72, 89, 92 ili 107 zatočenika.

Istog dana 40-ak logoraša iz Kožare probilo se iz logora i pobjeglo prema Savi, ne znajući za događaje iz Ciglane.

Reakcije suvremenika[]

Reakcije Katoličke crkve[]

Zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac osudio je postojanje ovog logora i svih njemu sličnih.[14] Povodom pogubljenja sedam katoličkih svećenika u logoru 1943. godine piše 6. ožujka te godine poglavniku NDH Anti Paveliću: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!”.[15] Stepinac je takodjer poručio Paveliću: “Ne može se istrijebiti sa zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom”[16], te je pokušao spasiti pojedine Židove iz Jasenovca. Tako je na primjer intervenirao za bečkog Židova, Dr. Ladislava Bodnara, te Židove Vladimira Rosenberga i Hansa Hochsingera. No unatoč tome, ustaše su ubile svo troje u Jasenovcu[17]. U zimu 1941. – 1942., nakon što je zagrebački židovski trgovac, Hahn, opisao Stepincu kako su ga ustaše krvnički isprebijale i ranile u Jasenovcu, Stepinac mu odgovorio: “Ja sam od Pavelića već tražio da se dokinu ta zvjerstva po logorima, no on me je uvjeravao da su to neistine što se priča o logorima. Sada me ali nitko neće razuvjeriti”[17]

1942. Stepinac imenuje don Juru Paršića za jasenovačkog župnika, uz opomenu da se tamo “odigravaju strašne stvari”.[18] Kao župnik, Paršić je ispovjedovao jasenovačke ustaše, te se pitao, 'ima li među tim mladim ljudima nekoga, koji nije na bilo koji način svoje ruke – okrvavio! Tako se barem govorkalo, ali ja nisam vjerovao.” Paršic je “informacije dobivao ne samo od ustaša, nego i od mojih vjernika. Bili su izvanredno upućeni u sve, što se iza 'žice' odigravalo. Mnogi su od njih imali svoju djecu ili muževe ili očeve u ustaškim jedinicama i onda se zna, otkuda su crpili svoje znanje i o najtajanstvenijim događajima...Čak su i djeca znala više nego što bi trebala znati".[18] Navodi kako su kod njega intervenirali mnogi Hrvati i ne-Hrvati ne bi li spasili svoje drage iz logora, no on je bio nemoćan. Paršić je Stepincu “u tančine pričao sve, što je do tad u Jasenovcu bio čuo ili doživio... Nikad još u životu nisam imao 'pažljivijeg đaka'. Zapisivao je pomnjivo sve. I na kraju, to se ne može zaboraviti, na papir, koji je bio do kraja ispisan, pala je suza”. Paršić navodi da su prema njegovoj procijeni ustaše istrijebile 30.000 do 40.000 ljudi u Jasenovcu.[18]

Uprava logora[]

Sabirni logor Jasenovac bio je, kao jedinstveni kompleks logora u NDH, uređen po uzoru na nacističke sabirne logore u Trećem Carstvu. Službenog imena Ustaška obrana, Zapovjedničtvo sabirnog logora Jasenovac, bio je pod jurisdikcijom Ustaške nadzorne službe (UNS), odnosno njezinog Ureda III Ustaške obrane zaduženog za utemeljenje, organizaciju, upravu i osiguranje logora. Važni zapovjednici sabirnog logora Jasenovac bili su:

Vjekoslav "Maks" Luburić - zapovjednik logora (ljeto 1941. - kraj 1942.; kraj 1943. - svibanj 1945.). Nakon unaprjeđenja u zapovjednika Ureda III Ustaške obrane, u rujnu 1941. putuje u Njemačku kako bi proučio nacističke sabirne logore i metode ubijanja logoraša, što je kasnije koristio kao uzor za Jasenovac.[19] Vodio je logor čvrstom rukom, pokatkad i okrutno, zbog čega je odgovoran za mnoge zločine. Nakon bitke na Kozari gdje su poginule tisuće srpskih vojnika, a mnogi su odvedeni u Jasenovac, Luburić je "usvojio" 450 srpskih dječaka, obukao ih u crne odore i nazvao "mali janjičari". Njegov pokušaj preobraćivanja srpskih dječaka u ustaše završio je neuspjehom jer je većina djece umrla u logoru od gladi ili bolesti.[20]
Ljubo Miloš postavljen je za upravitelja logora u listopadu 1941. Nakon što ga je Vladko Maček, također zatočen u Jasenovcu, pitao boji li se Božje kazne za počinjene zločine, odgovorio je: "Ništa mi ne govori! Ja znam da ću gorjeti u paklu za ono što sam učinio i ono što ću učiniti. Ali ću gorjeti u paklu za Hrvatsku!" Te njegove riječi pokazuju stavljanje Domovine kao idola iznad Boga i Crkve, što neminovno vodi u zlo, a bilo je često među radikalnijim ustašama.[21] Mnogo je logoraša svjedočilo njegovim zločinima, uključujući i slučaj kada se pretvarao da je liječnik, nakon čega bi rasporio logoraše od vrata do trbuha.
Ivica Brkljačić bio je mnogo blaži od Luburića u upravljanju logorom. Kao katolik vjerovao je u jednakost svih ljudi, zabranio je pokolje logoraša i pokušao im olakšati život. Njegovim dolaskom procvao je kulturni život logoraša: održavale su se kazališne predstave i koncerti, a u slobodno vrijeme igrali su se nogomet i odbojka. Milko Riffer piše: "Za odbojku uređeno je igralište na 'bulevaru slobode', a na 'trgu pure' uređeno je primitivno i neravno nogometno igralište. Tu su se svake nedjelje odvijala živa takmičenja za prvenstvo logora. Skoro svaka radna grupa imala je svoj nogometni klub, no najbolji su bili predstavnici ekonomije, lančare, obrtne grupe i upravne pisarne. Te četiri momčadi borile su se za prvenstvo logora." Spominje i događaje nakon bijega nekoliko logoraša: "Bijeg tih 'lančara' imao je za posljedicu zabranu nogometa na neodređeno vrijeme, no dvije tri nedjelje nakon tog incidenta opet su dozvoljene utakmice, jer su ih ustaše veoma rado gledali."

Ostali važni zapovjednici bili su Ivica Matković, Ante Vrban i Dinko Šakić.

Dijelovi jasenovačkog kompleksa[]

Logor I Krapje[]

Područje prvog logora u jasenovačkom kompleksu ograđeno je 1967., a nad središnjom grobnicom podignut je spomenik, djelo Ninoslava Jankovića. Oko 30 metara jugozapadno obilježena je druga masovna grobnica u kojoj su većinom sahranjeni Židovi, a oko 800 metara sjeveroistočno u šumi Krndija (Krapje Đol) nalazi se treća veća grobnica ubijenih djelatnika Zagrebačkog električnog tramvaja. Prostor bivšeg logora i masovnih grobnica, iako zaštićeni Zakonom o zaštiti nepokretnih spomenika kulture, devastirani su od strane velikosrpskih agresora u Domovinskom ratu.[22]

Logor II Bročice[]

Jedan od prvih logora u jasenovačkom kompleksu, nalazio se uz desnu obalu rijeke Strug u blizini šume Donja Krndija, na lokalitetu zvanom "Bročke jasenine", udaljen oko 2 km sjeverno od prostora bivšeg ustaškog logora III Ciglana u Jasenovcu. Područje bivšeg ustaškog logora Bročice bio je sustavno uređivan i označen do početka izgradnje kanalizacijske mreže i nasipa u jasenovačkoj Posavini. Izgradnja nasipa uz rijeku Strug izvedena je tako da su prostor na kojem se nalazio logor i masovne grobnice ostavljeni izvan plavno zaštićenog područja. Zarastao u drveće i grmlje, prostor nekadašnjeg logora i masovne grobnice uz njega, danas je gotovo nemoguće identificirati.[23]

Logor III Ciglana[]

Logor III Ciglana, sa stratištem u Donjoj Gradini, bio je najveći u jasenovačkom kompleksu. Do početka 1942., kada likvidacije zatočenika još uvijek nisu vršene u Donjoj Gradini, većina zatočenika ubijana je unutar logora i na lijevoj obali rijeke Save. Posebna grobarska skupina logoraša svakodnevno je zakapala leševe ubijenih u velike rovove koji su bili iskopani u neposrednoj blizini logorske ograde na lokalitetu Limani (jugoistočni kut velikog logora) i u samom logoru. Prilikom uređenja spomeničkog prostora logora uređeno je i obilježeno sedam masovnih grobnice na logorskom groblju Limani. Ondje je 2002. prenesena (s prostora ispred Memorijalnog muzeja) brončana ploča s ispisanim stihovima iz poeme "Jama" Ivana Gorana Kovačića.[24]

Prvi masovni pokolj u Donjoj Gradini, na desnoj obali Save, obavio je u siječnju 1942. natporučnik 1. bojne Ustaškog obrambenog zdruga Stanko-Staniša Vasilj. S obzirom na to da zbog jake zime nije bilo moguće iskopati grobnice, ustaše su mještane obližnjeg Jablanca prevezli skelom u Donju Gradinu i pobili ih u kućama prognanih Gradinjana. Pokolji su se nastavili do posljednjeg dana postojanja logora. Na devet grobnih polja nalazi se 105 masovnih grobnica ukupne površine od 10.130 m², a naknadno su pronađene još 22, neutvrđenih površina. Na ušću Une u Savu nalazi se "Topola uzdaha" kako su je nazivali zatočenici, prirodni spomenik koji svojim postojanjem svjedoči o stravičnim ustaškim zločinima. Pod topolom i na njenom stablu ustaše su vješali zatočenike.[25]

Ovaj prostrani plavni i močvarni teren bio je nepristupačan i udaljen od komunikacija, osiguran sustavom bunkera. Posve istrulilo iznutra stablo se srušilo 1978. Tada je izvršena zaštita i konzervacija stabla i na njoj sačuvanih metalnih klinova te je topola postavljena na metalne nosače u vodoravnom položaju. Zakonom o izgradnji i financiranju Spomen područja Donja Gradina (Službeni list SR BiH, broj 13/75) pristupilo se njegovom uređenju i opremanju. Društvenim dogovorom o osnivanju, održavanju, korištenju, izgradnji i upravljanju Spomen područjem Jasenovac iz 1983., Donja Gradina uključena je u jedinstveno Spomen područje Jasenovac. Do 1991. jedinstveno, raspadom SFRJ SP Jasenovac podijeljen je geografski i administrativno na dvije samostalne institucije: SP Jasenovac u Hrvatskoj i SP Donja Gradina u Bosni i Hercegovini.[25]

Logor IV Kožara[]

Logor IV Kožara bio je radni logor koji je započeo djelovati u siječnju 1942., a nalazio se u samome mjestu Jasenovac. Bio je smješten u objektima predratne kožarske zanatske radionice za preradu kože s odgovarajućim radionicama i postrojenjima, skladištima i dvjema nastambama za zatočenike. Cijeli je prostor bio opasan s više redova bodljikave žice. U Kožari su pretežno radili Židovi, većinom stručnjaci potrebni u tehnološkom procesu prerade i proizvodnje kože (obuća i drugi predmeti potrebni u opskrbi vojnih jedinica). Proizvodili su se i drugi predmeti. I u toj skupini je bila organizirana logorska uprava s voditeljem skupine koji je bio zatočenik. U Kožari nije bilo čestih likvidacija.[26]

Logor V Stara Gradiška[]

U bivšu habsburšku i jugoslavensku kaznionicu prve su grupe zatočenika, bogatijih i utjecajnijih Židova i Srba, dovedene već u svibnju 1941. iz Nove Gradiške, Slavonskog Broda, Slavonske Požege i Bosanske Gradiške. Dovođenjem zatvorenika iz zagrebačkih zatvora te logora u Lepoglavi, Koprivnici u Jasenovcu, postaje sabirni logor početkom 1942. i djeluje do kraja rata. Prema popisu jasenovačkih žrtava, koji je obuhvatio istraživanja do 31. kolovoza 2008., utvrđena su imena i podaci za 12.790 osoba ubijenih u ustaškom logoru u Staroj Gradiški.[27]

U Uskočkoj je šumi 1946. ekshumirano 967 žrtava (311 muškaraca, 467 žena i 189 djece) iz četiri masovne grobnice. Posmrtni ostatci neidentificiranih žrtava sahranjeni u zajedničkoj grobnici na logorskom groblju, a ostatci identificiranih preneseni su u krajeve iz kojih su bile dovedene u logor (gotovo isključivo radilo se o žrtvama s područja Srijema). Grobnice se nalaze desno od šumskog puta (desna obala rijeke Strug - nizvodno), ograđene su žičanom ogradom te označene spomenikom i pločom. U šumi Međustrugovi u velikoj grobnoj jami sahranjeno je oko 1.000 žrtava, čija identifikacija i iskopavanje nisu bili mogući zbog stanja i položaja u kojem su nađene. Između ostalih, u ovoj se grobnici nalazi velik broj mještana sela Vrbovljani.[28]

Romski logor Uštica[]

U selu Uštica nasuprot Jasenovcu, između rijeka Save i Une, djelovao je između 1942. i 1945. logor za Rome (tzv. "ciganski logor"). Ustaše su 8. svibnja 1942. protjerale pravoslavno stanovništvo naselja u Jasenovac i Staru Gradišku, odakle je dio poslan preko zemunskog logora Sajmišta na rad u Treće Carstvo. U ovom su logoru bile smještene romske obitelji koje zbog prenatrpanosti nisu mogle biti smještene u Ciglanu. Tijekom bitke na Kozari u lipnju 1942. u logoru je također bio smješten dio Srba. U ljeto iste godine dio logoraša prebacivan je svakodnevno u Donju Gradinu i ondje ubijan, dok su drugi ubijani u samom logoru.[29]

Mlaka[]

Ustaše su u Mlaku, selo oko 12 km nizvodno od Jasenovca, prve zatočenike odveli sredinom 1941. na poljske radove. Od ljeta 1942. organizirale logorsku ekonomiju na kojoj su logoraši, uglavnom žene, radili na sezonskim poljoprivrednim poslovima. Po završetku poslova ubijani su na pašnjacima i u šumama oko sela, a leševi zatočenica bačeni su i u nekoliko seoskih bunara. U travnju 1942. ustaše su mještane Mlake deportirali u logore u Jasenovcu i Staroj Gradiški, odakle su muškarci poslani preko Sajmišta na rad u Njemačku, a žene i manji broj djece raspoređeni su kao radna snaga na seoska imanja u Slavoniji. Do sada su utvrđene 742 žrtve iz Mlake ubijene u Jasenovcu. U Mlaci je utvrđeno pet masovnih grobnica od kojih su dvije obilježene.[30]

Jablanac[]

Kao i u Mlaki, i u Jablancu su organizirane logorske ekonomije na kojima su tijekom sezonskih poljoprivrednih radova radili jasenovački logoraši. Po završetku radova ustaše su pobili radnike u selu, a na njihova mjesta dovodili nove žrtve. U okolnim šumama nalaze se masovne i pojedinačne grobnice.[31]

[[|]]

Svjedočanstva[]

Poznati jasenovački logoraši[]

Ovo su neke od istaknutih osoba koje su bile zatočene u Jasenovcu, poredane abecednim redom.

  • Abramović, Josip

Knjige i filmovi o Jasenovcu[]

Knjige[]

Izvori[]

  1. DO KOJIH JE NOVIH SPOZNAJA DOŠAO IGOR VUKIĆ U SVOJOJ NOVOJ KNJIZI? »Jasenovac je u nas jedna od zadnjih povijesnih tabu-tema« Glas koncila, 21. lipnja 2018.
  2. Razum: Jasenovac nije bio logor smrti, a ne daju nam da to dokažemo Stjepan Razum: Jasenovac je bio logor smrti,a ne daju nam da to dokažemo, www.croexpress.eu, 24. studenog 2014.
    "U svom priopćenju, koje potpisuje predsjednik Društva Stjepan Razum, kažu kako im se 'ne dozvoljava da dokažu da je Jasenovac bio radni i sabirni logor', a ne 'logor smrti'."
  3. Koliko je u logoru ukupno bilo zatočenika? JUSP Jasenovac, pristupljeno 1. travnja 2021.
  4. Breitman, Richard: U.S. intelligence and the Nazis, str. 204, Cambridge University Press, 2005.
  5. JUSP Jasenovac - KL JASENOVAC, www.jusp-jasenovac.hr
  6. 6,0 6,1 Jasenovački stradalnici JUSP Jasenovac, pristupljeno 30. ožujka 2021.
  7. Dominik Hinko Piccili (Pićili) JUSP Jasenovac, pristupljeno 30. ožujka 2021.
  8. Pićilijeva peć JUSP Jasenovac, pristupljeno 30. ožujka 2021.
  9. 9,0 9,1 REAKCIJA NA POSJET PREDSJEDNIKA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE JASENOVCU
  10. Poimenični popis žrtava KL Jasenovac 1941.-1945. JUSP Jasenovac, pristupljeno 30. ožujka 2021.
  11. Tko je bio Jure Francetić, opjevani zločinac i vojskovođa NDH?, www.direktno.hr, objavljeno 27. lipnja 2017.
  12. Jure Francetić - ustaški antifašista ili samo fašista?, www.historija.info, objavljeno 21. prosinca 2018.
  13. Šotrić, Sergio: Jasenovac: Proboj u novi život BUKA Magazin, 22. travnja 2014.
  14. Misa zadušnica za žrtve bačene u Husinu jamu, IKA, 3. rujna 2011., 13:46, IKA V – 134624/9
    "Isto tako, pogledajmo što je bilo loše i što je bilo antiljudsko u vrijeme NDH. Javno moramo priznati i pokajati se, jer blagopokojni kardinal mučenik Stepinac javno je kazao za tadašnje logore, a posebno Jasenovac, da je to sramota za hrvatski narod i da će zbog toga hrvatski narod itekako ispaštati"."
  15. “Nadbiskup Alojzije kardinal Stepinac i totalitarni režim“, Vladimir Horvat, [1]Obnovljeni život, [2]Vol.51 No.1-2 Siječanj 1996.
  16. [3]Predložak:Citiranje časopisa
  17. 17,0 17,1 Goldstein, Ivo: crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi|author=Ivo Goldstein Holokaust u Zagrebu - katolička Crkva, www.issuu.com, pristupljeno 1. travnja 2018.
  18. 18,0 18,1 18,2 Revizionisti pokušavaju Hrvate napraviti kolektivno odgovornim za zločine u Jasenovcu, a to je civilizacijska sramota. tportal.hr (11. studenoga 2018.) pristupljeno 24. prosinca 3018.
  19. Korb, Alexander: Višestruki napad: Ustaški progon Srba, Židova i Roma u ratnoj Hrvatskoj, Eradicating differences. the treatment of minorities in Nazi-dominated Europe, str. 145. - 163., Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars, 2010.
  20. Dulić, Tomislav: [4]
  21. McCormick, Rob: The United States' Response to Genocide in the Independent State of Croatia, 1941-1945 Genocide Studies and PreventiMon: An International Journal, str. 77., 3(1), travanj 2008.
  22. Krapje JUSP Jasenovac, pristupljeno 1. travnja 2021.
  23. Bročice JUSP Jasenovac, pristupljeno 1. travnja 2021.
  24. Logorsko groblje Limani JUSP Jasenovac, pristupljeno 1. travnja 2021.
  25. 25,0 25,1 Donja Gradina JUSP Jasenovac, pristupljeno 1. travnja 2021.
  26. Radna grupa Kožara JUSP Jasenovac, pristupljeno 1. travnja 2021.
  27. [5] JUSP Jasenovac, pristupljeno 1. travnja 2021.
  28. Međustrugovi i Uskočke šume JUSP Jasenovac, pristupljeno 1. travnja 2021.
  29. Uštica JUSP Jasenovac, pristupljeno 1. travnja 2021.
  30. Mlaka JUSP Jasenovac, pristupljeno 1. travnja 2021.
  31. Jablanac JUSP Jasenovac, pristupljeno 1. travnja 2021.

Literatura[]

Advertisement