Prvi križarski rat

Prvi križarski rat povijesni je pohod koji je pokrenuo papa Urban II. na saboru u Clermontu u studenom 1095., a trajao je od 1096. do 1099. Vodili su ga francuski, flandrijski i normanski velikaši s ciljem oslobođenja kršćanskog svetog grada Jeruzalema od islamskih okupatora koji su počinili genocid nad kršćanskim stanovništvom i hodočasnicima iz Europe i sjeverne Afrike. Prvi je u nizu od devet križarskih ratova.

Pozadina

Vjerska pozadina

Kršćanstvo se kao religija proširilo u 1. st. iz Izraela prema Europi i sj. Africi, a u 4. st. prihvatilo ga je Rimsko Carstvo. Nakon pada Rimskog Carstva 476. kršćanstvo je prihvatio franački kralj Klodvig, čime je postalo glavna religija u Europi. U 7. st. Muhamed je utemeljio islam, novu religiju koja se ubrzo proširila Bliskim Istokom, sjevernom Afrikom i Španjolskom. Muhamedovi nasljednici, kalifi, osvojili su Izrael, čime je tradicionalno judeokršćansko područje došlo u islamske ruke, ali i kršćanski glavni grad Jeruzalem, u kojem su počinili genocid i pobili 30.000 kršćana i Židova. Između 9. st. i 11. st. masovno su ubijali europske kršćanske hodočasnike koji su odlazili posjetiti Kristov grob u Jeruzalemu.

Kršćanstvo u Europi

Do 11. st. papinska se moć u Europi znatno smanjila, ali se gregorijanskom reformom između 1050. i 1080. vratila na razdoblje ranog srednjeg vijeka. Jačanju papinske moći protivio se carigradski patrijarh Focije, koji je poricao primat pape kao rimskog biskupa i proizlaženje Duha Svetoga od Oca i Sina. Focijev nasljednik Mihajlo Cerularije izopćio je 16. srpnja 1054. papu Lava IX. iz crkve, iako nije imao pravo na to, nakon čega je Lav IX. bulom izopćio njega. Time su se pravoslavci odcijepili od katolika, koji vuku korijene izravno iz ranog kršćanstva i Isusova učenja.

Iako je već papa Aleksandar II. razvio sustave novačenja za vojne potrebe, Grgur VII. ih je proširio cijelom Europom, iskoristivši ih u obračunu s muslimanskim agresorima na poluotoku Iberiji te normanskom napadu na Sicilijski Emirat. Kako bi ojačao papinski suverenitet, pokušao je 1074. vojno pomoći Bizantu protiv Seldžuka, ali nije uspio skupiti dovoljan broj vojnika kako bi odigrao ključnu ulogu u oslobođenju okupiranog teritorija.

Sveti rat u kršćanstvu

Rani kršćani nisu koristili nasilje, podržavali rat ili ubijali ljude. Takvo ponašanje dosljedno je provođenje Isusovih riječi:

Datoteka:Wikiquote-logo.svg „Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. (...) Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. "Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone, da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!”

(Isus o potrebi ljubljena neprijatelja, opraštanja i milosrđa)

Nakon što je kršćanstvo postala državna religija Rimskog Carstva, i kršćanski građani su smjeli postati rimski vojnici, odlaziti u rat i štititi državne granice. To je rezultiralo evolucijom kršćanske teologije rata, zbog čega sv. Augustin razvija koncept "svetog rata". U svojim djelima navodi kako je agresivni, osvajački rat u svojoj biti grješan, no da rat kojeg pokrene legitimni moralni autoritet kao papa ili kralj, u kojem se brani od neprijatelja ili vraća oduzeta i okupirana područja te u kojem se ne koristi nepotrebno nasilje, pogotovo protiv civilnog stanovništva, može biti pravedan, zbog svoje osloboditeljske naravi koja ne može biti zločinačka. Teologija se razvija i u doba franačkih plemena, čije su međusobne sukobe pape nastojale riješiti na miran način. Krajem 11. st. bogoslov Anselmo iz Lucce piše kako smatra da borba za pravedan cilj rezultira u oslobođenju od grijeha, čime se približio izvornom križarskom svjetonazoru.

Uzroci

Uzroci Križarskih ratova česta su tema rasprava među povjesničarima. Jasno je kako Prvi križarski rat ima uzroke u kombinaciji faktora, kao što su događaji u 11. st. u Europi i na Bliskom istoku. Zapadnim kršćanima Jeruzalem je bio omiljeno mjesto hodočašća i smatralo se najsvetijim odredištem. U 9. st. muslimani su dopuštali kršćanima i Židovima hodočašće u Jeruzalem, ali u 11. st. počeli su masovno ubijati i pljačkati hodočasnike, pogotovo kršćanske. Preživjeli hodočasnici svjedočili su o islamskoj represiji nad kršćanima, a njihova su svjedočenja pogotovo došla do izražaja nakon velikog njemačkog hodočašća 1065. g.

Iako je u 11. st. u Europi započelo razdoblje opće demografske, gospodarske i političke obnove, niži društveni slojevi bili su opterećeni neimaštinom i glađu, što je pogotovo došlo do izražaja nakon epidemije 1094., stoga ne začuđuje odlazak seljaštva u rat, koji im je predstavljao bijeg od neimaštine i gladi. Ni seljacima ni velikašima nije odgovaralo slabo gospodarsko stanje, prouzročeno muslimanskim kočenjem trgovine zapadne Europe s maloazijskim i sjevernoafričkim prostorom. Iako slabo Bizantsko Carstvo nije moglo samostalno zaustaviti seldžučka osvajanja, bizantski car je smatrao kako bi mogao preokrenuti rat u svoju korist uz pomoć zapadnih ratnika, pogotovo nakon dinastičkih sukoba koji su značajno oslabili Seldžuke. Zapadni ratnici bili su spremni ići u rat na zahtjev pape, koji je htio ojačati svoju moć među kršćanskim svijetom, a svima je zajednički cilj bio zaštita kršćana od nasilja i samovolje muslimanskih moćnika.

S vojnog pogleda, islamska je vlast u Jeruzalemu bila vrlo slaba, te su u 2. pol. 11. st. više puta izgubili i ponovno osvojili grad. Razdirana unutarnjim sukobima i dinastičkim borbama, seldžučka se država činila kao lak plijen mogućem osvajaču, pogotovo u slučaju vojne pomoći zapadnih vitezova. Križarski zapovjednici mogli su računati i na brojčanu nadmoć, s obzirom na to da su se mnogi seljaci odazvali papinu poziv. S obzirom na to da su imali brojčanu i vojnu nadmoć te snažniji motiv (obrana, povratak otetih teritorija i pomoć ugroženim kršćanima bili su jači motiv za rat križarima nego što je puko osvajanje te sijanje terora i nasilja bilo Seldžucima), križari su smatrali da će pobijediti Seldžuke bez većih teškoća, čemu su u prilog išle i velike kršćanske pobjede nad muslimanskim vojskama tih godina (npr. oslobađanje Valencije 1094.)

Motivi

Motivi križara za odlazak u rat bili su različiti. Ključni križarski motiv je bilo kršćanstvo: u doba križarskih ratova Europa je bila dominantno katolička, a njezini stanovnici (pogotovo seljaci) bili su pobožni vjernici, spremni ići i u rat ako je potrebno za oslobođenje Jeruzalema od zločinaca i nevjernika. Dodatan razlog za seljake je bila i epidemija 1095., zbog čega im je odlazak u rat predstavljao bijeg od neimaštine i gladi, a nadali su se i oslobođenju od osobne ovisnosti. Velikaši su htjeli ojačati gospodarstvo, oslabljeno zbog seldžučke okupacije trgovačkih ruta s Orijentom, a očekivali su i osvajanje novih feudalnih posjeda. U Francuskoj se nakon 1000. g. jačanjem unutarnje države značajno smanjila moć feudalaca, koji su nastojali pronaći rješenja kako bi povratili svoju nekadašnju moć.

Sabor u Clermontu

Papa Urban II. primio je 1095. u talijanskom mjestu Piacenzi skupinu izaslanika s pismom bizantskog cara Aleksija I. Komnena, u kojem ga je molio da pošalje katoličke ratnike kako bi udruženi s pravoslavcima pružili otpor seldžučkim agresorima. S obzirom na to da su Seldžuci već bili osvojili veći dio Anatolije, a Aleksije nije imao dovoljno jaku vojsku da im se suprotstavi, smatrao je da bi uz pomoć sa Zapada uspio povratiti izgubljene teritorije. Iako su katolici i pravoslavci bili duboko podijeljeni, Aleksije je u pismu objasnio papi kako nijedan hodočasnik nije siguran. Opisujući strahote kojima su Seldžuci izložili jeruzalemske kršćane i obećavajući veće jedinstvo između pape i carigradskog patrijarha, Aleksije je zadobio papinu naklonost. Prema nekim povjesničarima, Aleksije i Urban su se dopisivali još od 1089., razmatrajući ponovno ujedinjenje svih kršćana. Nekoliko godina prije početka Križarskog rata postojali su znakovi ozbiljne suradnje između Rima i Carigrada.

Želeći spasiti Jeruzalem od seldžučkog pustošenja te ukinuti granice između Katoličke i Pravoslavne crkve, papa Urban II. pristao je na vojnu pomoć bizantskom caru. U srpnju 1095. vratio se u Francusku kako bi unovačio vojnike za pohod u Svetu Zemlju, a u studenom je sazvao sabor u gradu Clermontu, gdje je 27. studenog, nakon devet dana vijećanja o drugim stvarima, odveo poslanike crkvenog sabora i gradsko stanovništvo na obližnje polje. Sjedeći na prijestolju, okupljenom mnoštvu održao je govor, opisujući situaciju širom Europe i u Svetoj Zemlji te probleme s kojima se suočava kršćanski svijet. Potaknuo je slušatelje da uzmu oružje, udruže snage s pravoslavcima i oslobode sveta mjesta od okupacije.

Vjerujući kako će katoličke vojne postrojbe samo pružiti potporu Bizantu, a ne voditi glavnu riječ u oslobođenju Svete Zemlje, Urban je govorio o časti junaštva i viteštva, dvije vrline po kojima je katolički svijet u prošlosti bio slavan. Pohod na Jeruzalem nazvao je "oružanim hodočašćem", navodeći kako će svi vojnici primiti oprost od grijeha, a za vrijeme njihove odsutnosti njihove obitelji i imovina bit će zaštićeni. Prema predaji, nakon papina govora mnoštvo je oduševljeno uzvikivalo "Deus vult" (hrv. "Božja volja"), što će kasnije poznati križarsko geslo. Dragovoljcima koji su se obećali pridružiti pohodu podijeljeni su križevi od crvene tkanine, a nakon polaganja zakletve papi prišiveni su im križevi na desno rame ogrtača, simbolizirajući pristanak te oznaku prava na povlastice i olakšice koje je papa obećao svim vojnicima. Taj je događaj u europskoj povjesnici ostao upamćen kao "primanje križa".

Nakon sabora u Clermontu, Urban II. putovao je cijelom Francuskom, propovijedajući i potičući vjernike na odlazak u pohod. Njegove propovijedi imale su utjecaja na plemiće i vitezove, ali pogotovo na seljake i radnike, koji su revno pohrlili u rat. Urban je odredio kako stari i nemoćni ne smiju ići u rat, oženjeni muškarci moraju tražiti dozvolu od supruga, a žene su mogle ići s muževima prema Svetoj Zemlji ako su to htjele. Samo zdravi i neoženjeni mladići mogli su postati "Kristovi vitezovi" bez ispunjavanja tih uvjeta. Papa je pozvao i Englesku i Španjolsku, ali Engleska je bila rastrgana unutarnjim borbama za jedinstvo nakon normanskog osvajanja 1066., dok se Španjolska borila protiv muslimana u vlastitoj zemlji. Zbog njihove nemogućnosti da se priključe ratu, najveći broj novaka prikupila je Francuska, koja je postala predvodnica Križarskog rata, iako se njezin kralj Filip I. nije mogao pridružiti jer je izopćen iz Katoličke Crkve zbog bigamije.

Narodni križarski rat

Unatoč papinim željama i očekivanjima, u rat za oslobođenje Jeruzalema nisu najprije otišli visoko plemstvo i vitezovi, već niže plemstvo i seljaci. Iako je Urban II. planirao odlazak prvih križarskih postrojbi 15. kolovoza 2020., na blagdan Velike Gospe, mnogobrojne su se postrojbe samostalno uputile prema Jeruzalemu. Njihov zapovjednik bio je Petar Pustinjak, gorljivi propovjednik koji je privukao između 15 i 100 tisuća muškaraca, žena i djece, uglavnom iz Francuske i Svetog Rimskog Carstva. Unatoč velikom broju seljaka, među Petrovim sljedbenicima bili su i vitezovi, od kojih je najpoznatiji Walter Sans Avoir, koji je samostalno vodio postrojbu sastavljenu od nekoliko tisuća vitezova.

Petar i Walter poveli su vojsku kroz Njemačku i Mađarsku, gdje je dio postrojbi počinio zločine nad lokalnim Židovima. Unatoč biskupima, svećenicima i građanima koji su skrivali Židove, ubijeno je nekoliko stotina Židova, što je Urban II. najoštrije osudio i zabranio nasilje u sljedećim bitkama. Walterove postrojbe su se sukobile s Mađarima u Beogradu, a Petrove s Bizantincima u Nišu. Ne znajući što učiniti s tolikom vojskom, car Aleksije I. Komnen osigurao je brz prijelazak Bospora svim vojnicima 6. kolovoza, u strahu od napada gladne svjetine unutar Carigrada. Nakon prijelaska Male Azije nastavili su s krađom hrane po selima, sve do Nikomedije gdje je izbio veliki sukob. Talijani i Germani izabrali su Rainalda, a Francuzi Geoffreyja Burela za novog vođu, čime je Petar de facto izgubio kontrolu križarskim pohodom.

Francuski križari pretrpjeli su težak poraz kod Nikeje, gdje je većina pobijena od strane seldžučke vojske, dok su Talijani i Germani uspjeli osloboditi Xerigordos i zauzeti tvrđavu kao svoje sjedište, ali nakon devetodnevne opsade Turci su povratili tvrđavu i pobili gotovo sve križarske vojnike (oko 6.000), osim nekoliko vojnika preobraćenih na islam koje su prodali kao robove, čime su nastavili svoju genocidnu, protukršćansku i fundamentalističku politiku. Turski špijuni uvjerili su križare da je oslobođena i Nikeja, nakon čega je prema njoj krenulo 20.000 križara pod Burelovim vodstvom, unatoč savjetima većine zapovjednika da čekaju Petrov povratak iz Carigrada. U bitci kod Civetota Turci su pobijedili i pobili gotovo sve vojnike, dok su se Petar i rijetki preživjeli kasnije pridružili glavnoj križarskoj vojsci.

Viteški križarski rat

Novačenje

S obzirom na to da je Urban II. bio vrlo sposoban i inteligentan, svoj je govor isplanirao do u tančine, a zatim je odlučio širiti poziv na oslobođenje Svete Zemlje po cijeloj Francuskoj, samostalno putujući i propovijedajući te upućujući biskupe i legate da sami propovijedaju po cijeloj zapadnoj Europi. Kako bi ojačao snagu križarske vojske i dao joj dodatan legitimitet, razgovarao je s biskupom Adhemarom de Monteilom i Raymondom IV., grofom od Toulousea, čime je dobio podršku najmoćnijeg velikaša i biskupa u južnoj Francuskoj. Tijekom 1096. privukao je i mnoge druge vitezove, a neki od njih su:

• kraljević Taranta Bohemund i njegov nećak Tankred, francuski plemić Gotfrid od Bouillona i njegov brat Balduin, brat kralja Filipa I. i grof od Vermandoisa Hugh, najstariji sin
• Robert od Normandije, najstariji sin Vilima I. Osvajača

Hugues de Vermandois mlađi brat Filipa fr. Robert od Normandije najstariji sin Vilima Osvaača flandrijski grof robert ii kraljević traranta bohemund i njegov nećak tankred, etienne ii grof od bloisa

[[|]]

Izvori

Literatura

Književna literatura

• Asbridge, Thomas: [1]
• Jotischky, Andrew: [2]
• Tyerman, Christopher: The World of the Crusades (eng.), Yale University Press, London, 2019.

Mrežna literatura

• Križarski ratovi Hrvatska enciklopedija, LZMK, 2020. Pristupljeno 31. prosinca 2020.