Povijesna enciklopedija
Register
Advertisement
Povijesna enciklopedija

Petar Krešimir IV. Veliki (1. pol. 11. st. - 1074.), hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića. Okrunjen 1058., tijekom svoje vladavine vratio je i razvijao dalmatinske gradove, pripojio Slavoniju, Bosnu i Neretvansku kneževinu te započeo je proces feudalizacije u Hrvatskoj. U hrvatskoj povjesnici ostao je upamćen kao jedan od najmoćnijih vladara, koji je obnovio snagu Hrvatskog Kraljevstva i ponovno je etablirao kao bitan element u europskoj vanjskoj politici.

Obiteljsko podrijetlo[]

Mišljenje Ferde Šišića da je rođen u Veneciji kao unuk Krešimira III. i Hicele, kćeri dužda Petra II. Orseola. U hrvatskoj povjesnici prevladava tumačenje Mirka Barade da se njegov djed Krešimir III. nije oženio Hicelom te da nikad nije napustio Hrvatsku.

Kraljevska vladavina[]

Krunidba[]

Petar Krešimir IV. okrunjen je 1058. u Biogradu na Moru nakon smrti svog oca Stjepana I. (1030. - 1058.) Rekonstrukcija njegove vladavine otežana je zbog sporne autentičnosti mnogih isprava i bilježaka u kojima se spominje. Prvi zapis koji ga spominje 1060. je rapska isprava o utemeljenju samostana sv. Petra u Dragi.

Unutarnja politika[]

Zbog velike površine pod svojom vlašću, Petar Krešimir IV. imao je čak četiri suvladara: ban Gojčo upravljao je Likom, Zvonimir područjem između Drave i Save, a Bosna i Hercegovina su također imale svoga bana.[1] Iako je njegov prijestolonasljednik trebao biti nećak Stjepan, Petar je odlučio zamijeniti ga Zvonimirom, a Stjepan je zbog bolesti završio u samostanu sv. Stjepana pod borovima u Splitu.[2] Povjesničar Tomislav Bilosnić navodi kako je Petar Krešimir IV. postavio Zvonimira za bana kao protuuslugu za povratak Slavonije Hrvatskom Kraljevstvu.[3] Započeo je feudalizaciju Hrvatskog Kraljevstva te je ojačao položaj župana (nositelja vlasti u županijama) i drugih velikaša.[4]

Vanjska politika[]

Širenje Hrvatskog Kraljevstva[]

Bizantsko Carstvo, zauzeto ratovima s Normanima u južnoj Italiji i Seldžucima u Maloj Aziji, ustupilo je Petru Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke, a on ih je vratio Hrvatskoj i time ostvario stoljetni san Hrvata. Kako bi gradove čvršće vezao uz hrvatsku vlast, ostavio im je široku autonomiju pri izboru gradske uprave, biranju biskupa i sudovanju, ali je zauzvrat tražio trećinu lučkih prihoda, "danak" mira i pomoć brodovlja u ratu. Gradski su prihodi značajno jačali vlast Petra Krešimira IV., koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja mnogih hrvatskih gradova (Biograd, Karin, Skradin itd.) Tijekom njegove vladavine Nin je postao hrvatska prijestolnica, gdje su izgrađeni dvor i crkva, a Šibenik je izgrađen upravo njegovom zaslugom, zbog čega se često naziva "Krešimirovim gradom".[5]

Hrvatska za petra krešimira iv.

U darovnici samostanu sv. Krševana za otok Maun, u kraljevoj se pratnji spominje carski protospatar Lav, što je prvi tekstualni izvor koji spominje njegovu vlast nad Dalmacijom. Pod hrvatsku vlast došle su sklavinije Travunija i Zahumlje, čime je ujedinio cijeli prostor tzv. crvene Hrvatske, ali i cijelu jadransku obalu, od Istre do ušća Neretve. Oko 1066. vratio je i Slavoniju, kojom je upravljao Dmitar Zvonimir, a oko 1069. i Neretvansku kneževinu, što također potvrđuje darovnica za otok Maun, koji se spominje kao "naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru" te da se Krešimirova vlast proširila na kopnu i moru. Na savjetovanju u kraljevskom dvoru u Ninu Petar Krešimir IV. odlučio je da Hrvatskom Kraljevstvu vrati pomorsku snagu iz vremena kralja Tomislava, kada su Mlečani hrvatskom vladaru plaćali danak mira (tributum pacis). Pošto su Neretljani predstavljali strah i trepet na Jadranu, Krešimir ih je morao pridobiti ili silom osvojiti Kneževinu. Otocima od Krka do Lastova pridružile su se neretljanske župe na kopnu te otoci Brač, Hvar, Vis i Korčula na moru. U neretljanskim župama (Dalenska, Makarska, Rastočka) naselio je svoje vjerne ljude, a na vlast postavio svoje župane, vjerojatno i poznatu ravnokotarsku plemićku obitelj Kačića. Time su Hrvati stekli premoć na Jadranskom moru, a kralj snažnu mornaricu, što je i potvrđeno na saboru u Ninu.[6]

Osvojio je i Bosnu do rijeke Drine, čime je Hrvatska dosegla najveći teritorijalni obujam u povijesti[7] (105 - 110 000 km2).[8] U Bosni je utemeljio i Bosansku biskupiju, koja je bila podložna Splitskoj nadbiskupiji[9], ali njezina je važnost potvrda Bosne kao državnog i crkvenog središta Hrvatskog Kraljevstva.[10] Granica Hrvatskog Kraljevstva išla je obalom Neretve prema Drini do Zvornika, od Zvornika prema zapadu do ušća Spreče u rijeku Bosnu, od Bosne do njezinog ušća u Savu, a odatle prema Đakovu do Drave. Granica je Dravom išla na zapad do Kranjske i Koruške, a potom se spuštala pored izvora Kupe do ušća rijeke Raše u Jadransko more.[1] [[|]]

Odnos s Katoličkom Crkvom[]

Papa Nikola II. poslao je 1060. u Dalmaciju kardinala Majnarda radi istrage o navodnom Petrovom ubojstvu brata Gojslava, no oslobođen je optužbe nakon što su ga svojom zakletvom oslobodili župani. Iz toga se može zaključiti kako je Hrvatska bila tijesno povezana s papom, o čijoj je potvrdi ovisila kraljevska vlast. Nakon održavanja Lateranskog sabora 1059. u Rimu, Majnard je ponovno posjetio Hrvatsku s ciljem sazivanja regionalnog sabora u Splitu. Na saboru su sudjelovali splitski nadbiskup Ivan IV. i biskupi Drago rapski, Juraj Krčki, Lovro Osorski i drugi te opati svih dalmatinskih samostana. Najvažniji zaključak sabora bio je zabrana slavenskog bogoslužja, o čemu Krešimirov stav nije poznat. Prve godine njegove vladavine obilježili su nemiri u Kraljevstvu između reformne i protureformne struje. Kralj Krešimir podupirao je reforme i protivio se istočnjačkim običajima, dok je protureformna struja bila osobito jaka na Kvarneru. Njezin vođa bio je krčki biskup Cededa, a podržavao ju je i protupapa Honorije III. (1061. - 1064.), kojeg je postavio car. Međutim, papa Aleksandar II. slomio je njihov otpor, a Majnard je izopćio Cededu i zatočio Vulfa, koji je došao kako bi utemeljio krivovjernu protureformnu crkvu.[11] Unatoč tomu, na Krku se slavensko bogoslužje održalo, kao i glagoljica koja je postala diplomatičnim pismom. Zbog toga su najraniji hrvatski spomenici pisani glagoljicom pronađeni upravo na kvarnerskim otocima (Bašćanska ploča, Valunska ploča, Plominski natpis itd.)

Tijekom vladavine Petar Krešimir IV. utemeljio dva benediktinska samostana u Biogradu, održavao dobre veze sa samostanima u Zadru i Splitu te podržavao Rapsku biskupiju. Njegove poznate darovnice su rapska isprava o utemeljenju samostana sv. Petra u Dragi i darovnica samostalnu sv. Ivana Evanđelista u Biogradu na Moru (obje iz 1060.), kojeg je ranije utemeljio i darovao mu velik zemljišni posjed. U jednoj darovnici samostanu sv. Krševana u Zadru potvrđuje dar djeda Krešimira III., a samostanu sv. Petra na Rabu i sv. Stjepana u Splitu darovao je zemljišne posjede. Uzeo je u zaštitu novoosnovani benediktinski samostan sv. Marije u Zadru 1066., kojeg je utemeljila njegova polusestra Čika iz moćne zadarske obitelji Madijevaca. Taj je samostan važan ne samo za hrvatsku kulturnu baštinu, nego za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim su stoljećima posezali Mletci i Talijani. Povjesničari smatraju zanimljivim nedostatak bilo kakve darovnice Splitskoj nadbiskupiji, iako je njezin poglavar Lovro bio glavni promicatelj reforme u Hrvatskoj uz Petra Krešimira IV.

Utjecaj na europska zbivanja[]

Sredinom 1060-ih ban Zvonimir upleo se u mađarski dinastički sukob podržavši vojvodu Gejzu protiv brata Salomona kojeg je podržavao rimsko-njemački car Henrik IV.. Istarsko-kranjski markgrof Ulrik (1060. - 1070.), Henrikov vazal, osvojio je 1064. kvarnerske dijelove Hrvatske i utemeljio Dalmatinsku marku. Nakon što je Zvonimir 1070. postao ban, uz pomoć pomirenih Salomona i Geze oslobodio je Dalmatinsku marku i protjerao Ulrika. Kao zahvalu za pruženu pomoć, Salomonu i Gezi je dao darove, a Dalmatinsku marku pripojio je natrag Hrvatskoj. Povjesničar Josip Jukić navodi da je Zvonimir iskoristio rat kako bi istisnuo bana Gojču iz Like. U tim sukobima Petar Krešimir IV. nije sudjelovao zbog zauzetosti crkvenim saborima.

Potkraj vladavine, Petar Krešimir IV. ipak se uključio u vanjskopolitičke događaje, te je pomogao protubizantski ustanak kojeg je 1073. pokrenuo makedonski domoljub Juraj Vojtjeh s ciljem oslobođenja i osamostaljivanja Makedonije. Vođe ustanka zamolili su za pomoć dukljanskog kralja Mihaila, koji je poslao hrvatsko-dukljansku vojsku pod vodstvom svog sina Bodina.[12] Propašću Jurjevog ustanka, propale su i vanjskopolitičke ambicije Petra Krešimira IV., iako neki povjesničari smatraju da je Hrvatska tijekom njegove vladavine ponovno postala važan vanjskopolitički element. U hrvatskoj je povjesnici važnost akcije potvrda hrvatske prevlasti nad Neretvanskom kneževinom, jer bi se inače mogla teško protumačiti kao akcija hrvatske vojske daleko od hrvatskih granica.[13]

Normanski pohod i smrt[]

Normanski vojvoda Amiko II. iz Apulije s juga Italije pokrenuo je 1074. pohod na Dalmaciju. Većina povjesničara smatra da je uzrok Amikovog pohoda Petrova potpora protubizantskom ustanku, čemu u prilog ide i činjenica da je Amiko bio bizantski vazal. Tijekom pohoda dalmatinski su gradovi priznali normansku vlast, dok se Rab odupro napadu. Prema predaji koju je u 13. st. zapisao biskup Juraj de Hermolais, Rabljani su na gradske zidine izložili relikvije sv. Kristofora, svog svega zaštitnika, nakon čega su Normani odustali od opsade.[14] Papinski legat Gerard u svojim je zapisima 1075. naveo da je Amiko II. zarobio hrvatskog kralja, ali nije naveo njegovo ime. Većina povjesničara smatra da se radi o Petru Krešimiru IV., s obzirom kako se on više ne spominje u izvorima. Ipak, neki smatraju da je zarobljeni kralj zapravo neretvanski knez Slavac i da je Petar Krešimir IV. poginuo u nekoj bitci. Nakon normanskog pohoda, uslijedio je i mletački, pri čemu su dalmatinski gradovi bili prisiljeni priznati vlast dužda Domenica Selva, uz obećanje da više neće zvati Normane u pomoć.

Petar Krešimir IV. nakon smrti[]

Pokop Petra Krešimira IV.[]

Petar Krešimir IV. pokopan je 1075. u crkvi sv. Stjepana na Otoku, starohrvatskoj crkvi koju je u 10. st. dala podići hrvatska kraljica Jelena Slavna. U predvorju crkve, koje je služilo kao mauzolej, pokopani su mnogi hrvatski kraljevi, a zajedno s njima pokopan je i Petar Krešimir IV. U 15. st. Osmanlije su iz mržnje prema hrvatstvu i kršćanstvu razorili crkvu sv. Stjepana iz temelja, uništili grobove i protjerali redovnike koji su ih čuvali. Neki povjesničari smatraju da su pritom uništeni i Petrovi posljednji ostatci.

Hrvatska nakon Petra Krešimira IV.[]

S obzirom na to da je Petar Krešimir IV. umro bez djece, a njegova braća nisu više bila na životu, na hrvatskom prijestolju naslijedio ga je slavonski velikaš i njegov suvladar, Dmitar Zvonimir (1075. - 1089.). Nakon Zvonimirove smrti, posljednji hrvatski kralj postao je Stjepan II., Petrov nećak i posljednji izdanak loze Trpimirovića. Smrću Stjepana II. Hrvatsku su zahvatile dinastičke borbe koje su oslabile nekad moćno Hrvatsko Kraljevstvo. Na temelju rodbinske povezanosti s kraljem Zvonimirom, Hrvatsku je napao ugarski kralj Ladislav I., a njegov nećak Koloman potpisao je sporazum s predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena, čime je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom te izgubila svoju samostalnost i suverenost, koje će joj biti vraćene tek devet stoljeća kasnije, u listopadu 1991., pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Legenda o kralju i sokolaru[]

S obzirom na to da je tijekom svoje vladavine činio brojna dobra djela za narod i Crkvu, Petar Krešimir IV. zauzeo je posebno mjesto u srcima hrvatskog naroda, što je rezultiralo legendama koje su se usmeno i pismeno prenosile u narodu s koljena na koljeno. Jedna od takvih je usmena predaja koja je u okolici Biograda ostala sačuvana do danas, a zapisao ju je publicist Tomislav Đurić. Prema predaji, jedne je godine (nije poznato koje) na kraljevskom dvoru u Biogradu sve bilo spremno za svečani doček još jednog Božića. Dvorjani su užurbano pripremali sve što je bilo potrebno kako bi kraljevska obitelj što ugodnije provela svete dane u molitvi, blagovanju i podjeli darova siromašnim građanima. Kad je Petar Krešimir IV. dan prije Badnjaka vidio biogradsko zaleđe pod snježnim pokrivačem, bio je toliko oduševljen tim rijetkim prizorom da je poželio sutrašnji Badnjak provesti u vožnji tim krajem. Pozvao je sluge, koji su ubrzano sve pripremili za sutrašnju povorku - najbolji konji bili su uređeni, a kočija obložena krznom i dekama. Unaprijed određeni pravac kretanja vodio je prema unutrašnjosti.

Na Badnje jutro, kralj je sjeo s kraljicom i sinom Stjepanom u kočiju, a za njim je krenula i njegova pratnja: ban Gojčo, tepčica Boeslav te župani Prvanega i Vukac. Nakon duge vožnje po oštrom i studenom zraku, ogladnjeli su i ožednjeli. U tom su trenutku sreli dva čovjeka; bogati mladi plemić Gorazd ponudio je kralju postelju, vino i ribu u svom bijelom dvorcu, a njegov ostarjeli sokolar Aprić ga je također htio pozvati u svoju kućicu u dolini između dva drveta lipe, ali je odustao od poziva smatrajući da njegov dom nije dostojan kralja, pogotovo u usporedbi s Gorazdevim. Mudri kralj Krešimir odlučio je Badnjak provesti sa sokolarom Aprićem, a pozvao je i Gorazda da mu se pridruži. Povorka je ubrzo stigla do skromne kućice koja je bila pretijesna za cijelu svitu.

Neugodnu tišinu razbio je upravo kralj Krešimir, sjednuvši na klupu i rekavši: "Sokolare Apriću, deder da vidimo kakvo je mlijeko i sir tvojih ovaca, i kakav se kruh peče u tvojoj pećnici! Sokolar je razumio da kralj ne traži od njega ono čega nema, nego onoga čega je u njegovu domu napretek, i na oči mu skočiše suze zahvalnice. Sve do kasnog badnjeg popodneva gospoda su razgovarala i zabavljala se u sokolarevoj kućici, a zatim su se vratili u kraljevsku prijestolnicu Biograd. Kralj Krešimir je kasnije komentirao kako mu je to bila "najdraža Badnje večer" u cijelom životu. Dvorjanima je naredio da na Božić odnesu starom sokolaru bogate kraljevske darove. Kada je stiglo proljeće, sokolar Aprić je uz dva drveta lipe pokraj svoje kućice zasadio i treće, kao uspomenu na dobrotu i milost hrvatskoga kralja, Petra Krešimira IV.[15] Dobiveni posjed u Jelčanima na samrti je velikodušno darovao samostanu sv. Ivana u Biogradu.[6]

Petar Krešimir IV. u umjetnosti[]

Mucke Petar Krešimir IV

Kao jedan od najmoćnijih vladara u hrvatskoj povijesti, Petar Krešimir IV. prikazan je na mnogim slikama i kipovima, od kojih je najpoznatija Petra Krešimira IV. priznaju za kralja Josipa Franje Mückea. Mücke ga je prikazao kako sjedi na prijestolju, okružen plemstvom i svećenstvom koje mu se klanja. U suvremeno doba I. Fisković obnavlja mišljenje kako reljef vladara u splitskoj krstionici predstavlja upravo Petra Krešimira IV. Povjesničar Ferdo Šišić istaknuo je kako je Petar njegovao jake veze s katoličkim svećenstvom, iz čega zaključuje kako je vjerojatnije da reljef prikazuje njega nego nego nekog ranijeg vladara kao što su Tomislav ili Stjepan Držislav.[16]

Petar Krešimir IV. u znanosti[]

U studenom 2019. održan je znanstveni skup "Naše more - mare nostrum 1069. - 2019." u organizaciji Hrvatskoj povijesnog muzeja u Splitu te splitskog Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU. Cilj organizatora bio je donijeti nova saznjanja o području istočnog Jadrana, kontinuitetu života na hrvatskoj obali, arheološkim i podmorskim nalazima, pomorskim putevima i trgovini tijekom tisućljeća, povijesnom tijeku razvoja pomorstva na Jadranu, gospodarskom i tehnološkom razvoju te brodogradnji i brodarstvu.[17]

Zanimljivosti[]

  • Ako je rapska isprava o utemeljenju samostana sv. Petra u Dragi točna, prvi je domaći izvor u kojem se spominje pojam Hrvatska.
  • U starijoj hrvatskoj povjesnici smatralo se da je kralj Slavac bio zet Petra Krešimira IV. po njegovoj kćeri Nedi, no tu je teoriju pobio Ferdo Šišić, smatrajući da je dokazivo jedino da je Slavac imao brata Rusina.[18]
  • Na sv. Misi u srpnju 2017. don Anđelko Kaćunko tvrdio je kako je Petar Krešimir IV. upotrijebio 1074. pozdrav "Spremni" kako bi naglasio odlučnost Hrvata u obrani Hrvatskog Kraljevstva od Venecije. Prema njegovim riječima, taj je pozdrav prethodio stvaranju pozdrava "Za dom spremni".[19]
    • U intervjuu glasilu "Hrvatska straža" 1957. sam poglavnik dr. Ante Pavelić priznaje kako mu je Krešimirov izraz "odlučiti spremna srdca" bio poticaj za stvaranje pozdrava "Za dom spremni". U razgovoru navodi: ""Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješitiji za pozdrav. Postavlja se pitanje: Spremi za što? Za ono, što nam je medju zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM!" Cijeli intervju dostupan je na ovoj slici.
  • Jedna raketna topovnjača u sastavu flote HRM nazvana je po njemu ("RTOP-11 Kralj Petar Krešimir IV.").

Izvori[]

  1. 1,0 1,1 Najmoćniji hrvatski vladar Hrvatska riječ, 12. prosinca 2014., pristupljeno 12. prosinca 2020
  2. Antoljak, Stjepan: Pregled hrvatske povijesti, str. 49., Laus-Orbis, Split, 1994.
  3. Bilosnić, T.: Hrvatski kralj šurjak ugarskog kralja, www.akademija-art.hr, objavljeno 6. svibnja 2014., pristupljeno 17. prosinca 2020.
  4. Petar Krešimir IV. Opća i nacionalna enciklopedija, LZMK, 2020. Pristupljeno 13. prosinca 2020.
  5. Krešimirov grad danas ima svojevrsni rođendan, www.sibenik.in, pristupljeno 11. prosinca 2020.
  6. 6,0 6,1 Petar Krešimir najviše je volio boraviti među svojim hrvatskim podanicima u Kotarima
  7. Kulturno-povijesni pregled - Srednji vijek Ministarstvo vanjskih poslova, pristupljeno 10. prosinca 2020.
  8. Vladari srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske, www.braniteljski.hr, objavljeno 22. srpnja 2020., pristupljeno 14. prosinca 2020.
  9. Živković, Pavo: Vrhbosanska nadbiskupija sufragan u procjepu između dubrovačke i splitske nadbiskupije
  10. Ilić, Dragan: Bosansku biskupiju utemeljio je u 11. stoljeću hrvatski kralj Petar Krešimir IV. i crkveno je bila podložna Splitskoj nadbiskupiji, www.hop.com.hr, 15. ožujka 2019., pristupljeno 10. prosinca 2020.
  11. Novak, Grga: Povijest Splita, knjiga prva, str. 66. - 70., Škuna, Split, 2005.
  12. [1]
  13. Šanjek, Franjo: Povijest Hrvata, prva knjiga, srednji vijek, str. 103., Školska knjiga, Zahreb, 2003.
  14. Krajcar, Dražen: Relikvije sv. Kristofora spasile Rab od najezde Normana, www.povijest.hr, pristupljeno 12. prosinca 2020.
  15. [2]
  16. Fisković, Igor: Reljef kralja Petra Krešimira IV., str. 343. - 358., Starohrvatska prosvjeta, 3(28-29), Zagreb
  17. MARE NOSTRUM Jadran je prije točno 950 godina prvi put nazvan "Našim morem", www.pomorskodobro.dalmacija.hr, objavljeno 12. studenog 2019., pristupljeno 14. prosinca 2020.
  18. Šarić, Jasna: Kralj Slavac - povijesni pregled i historiografske teze, str. 18., Pro Tempore, 3(3), 2006.
  19. Don Kaćunko: "Za dom spremni je trajno raspoloženje čovjeka da izvede čin ako je potrebno i do smrti", www.hrvatska-danas.com, objavljeno 1. srpnja 2017., pristupljeno 12. prosinca 2020.

Literatura.[]

Književna literatura[]

  • Jukić, Josip: Vladari Hrvatske: Od prvih knezova do današnjih dana, str. 35. - 39., Mozaik, Zagreb, 2017.
  • Šišić, Ferdo: Povijest Hrvata: Pregled povijesti hrvatskog naroda 600. - 1526., 1. dio, str. 144.

Tiskovna literatura[]

Mrežna literatura[]

Advertisement