Povijesna enciklopedija
Register
Advertisement
Povijesna enciklopedija

Periodni sustav elemenata (PSE) je sustavni tablični poredak kemijskih elemenata koji odražava njihovu građu te njihova kemijska i fizička svojstva. Smatra se da je za izgled današnjeg periodnog sustava elemenata najzaslužniji ruski kemičar Dmitrij Mendeljejev.

Antika[]

Starogrčki filozofi Tales, Anaksimandar i Heraklit vjerovali su kako je sva materija sastavljena od jednog principa, elementa. Tales je vjerovao da je taj element voda, Anaksimandar zrak, a Heraklit vatra. U 5. st. pr. Kr. Empedoklo je iznio teoriju da su tvari sastavljene od sva tri elementa i zemlje, te da njihovim miješanjem u raznim omjerima nastaju sve tvari u prirodi. U njegovo doba javlja se teorija atomizma, čiji su glavni predstavnici Leukip i Demokrit, a čije je glavno obilježje mišljenje da je sve sastavljeno od atoma, nevidljivih i nedjeljivih čestica koje se ne mogu ni stvoriti ni uništiti.[1] U 4. st. pr. Kr. Aristotel je prihvatio Empedoklovu ideju o četiri elementa te im je dodao četiri temeljna svojstva: suho, toplo, vlažno i hladno. Od kemijskih elemenata stari Egipćani poznavali su samo zlato, željezo, srebro, bakar, olovo, živa i sumpor, koje Grci ipak nisu priznavali kao posebne elemente, nego su smatrali da su mješavina četiri elementa.[2]

Novi vijek[]

Kroz cijeli srednji vijek Aristotelova filozofija ostala je temelj u znanosti i nitko ju se nije usuđivao propitivati. Zbog naglog razvoja znanosti, za kojeg je najzaslužnija Katolička crkva, u novom vijeku je Aristotelovu teoriju o tri elementa napao englesko-irski prirodoslovac Robert Boyle, koji je 1661. u svojoj knjizi The Sceptical Cymist definirao elemente kao jednostavne tvari od kojih su građene složenije tvari. Prema Boyleu, složene tvari i tijela građeni su od kemijskih elemenata, na koje mogu biti rastavljene kemijskom analizom.

Prvu tablicu kemijski jednostavnih tvari objavio je 1789. francuski kemičar Antoine-Laurent Lavoisier, koji je u svojoj knjizi jezgrovito objasnio svoja i Boyleova otkrića. Razjasnio je razliku između kemijskih elemenata i spojeva te pomogao u stvaranju kemijskog nazivlja. Elemente je smatrao jednostavnim tvarima koje se ne mogu rastaviti na manje tvari i od kojih je građena sva materija. U njegovoj tablici elemenata nalazila su se 33 elementa poredana u 4 skupine: plinovi, nemetali, metali i zemlje. Iako je napravio i neke ozbiljne pogrješke, kao što je svrstavanje topline i svjetlosti u kemijske elemente, njegovo je ime nerazdvojivo od temelja suvremene znanosti. Povjesničari smatraju kako je Lavoisier napravio za kemiju koliko i Isaac Newton za fiziku.

Engleski kemičar John Dalton predložio je 1803. principe atomske teorije. Tvrdio je kako su svi kemijski elementi građeni od atoma, sitnih čestica koje su jednake i neuništive. Smatrao je i da svi atomi imaju jednaku masu. Prema Daltonu, atomi se u kemijskoj reakciji mogu spojiti u molekule ili izaći iz njih, ali njihova masa u sustavu ostaje jednaka. To se pravilo u znanosti naziva Zakon očuvanja mase. Pretpostavivši kako je najlakši element vodik, Dalton je u kemiju uveo pojam relativne atomske mase (Ar) kao omjera mase atoma elementa i mase atoma vodika.

Krajem 18. st. kemičari su počeli upotrebljavati početna slova elemenata za njihovo označavanje, no švedski kemičar Jöns Jacob Berzelius utemeljio je 1813. sustav kemijskih simbola koji se i danas koristi, a sastoji se od jednog ili dva početna slova latinskog naziva elementa. Nakon desetogodišnjeg istraživanja preko 2000 kemijskih spojeva, Berzelius je 1818. objavio relativne atomske mase elemenata koje su za ono vrijeme bile zapanjujuće točne. Nakon Lavoisiera i Berzeliusa razvoj kemije počeo se naglo ubrzavati. Već u listopadu 1807. engleski je kemičar sir Humphry Davy uspio je iz potaše (K2CO3) i sode (NaOH) dobiti sitne metalne kuglice kalija i natrija, a njemački znanstvenici Gustav Robert Kirchhoff i Robert Wilhelm Bunsen razvili su 1859. spektroskop kojim su otkrili cezij i rubidij. Ustanovili su i kako plinovi apsorbiraju zračenje jednake valne duljine koje sami emitiraju, a proučavajući tamne crte na Sunčevom spektru zaključili su kako na Zemlji postoje još neotkriveni elementi.

Sve više novootkrivenih elemenata uzrokovalo je postavljanje pitanja: koliko elemenata postoji, jesu li svi otkriveni...? Zbunjenosti je pomogla i nemogućnost svrstavanja alkalijskih metala u tada utvrđene skupine elemenata. Njemački kemičar Johann Wolfgang uočio je 1829.

Izvori[]

Literatura[]

Mrežne stranice[]

https://www.periodni.com/hr/povijest_periodnog_sustava_elemenata.html https://repozitorij.pmf.unizg.hr/islandora/object/pmf%3A6677/datastream/PDF/view

[[|]]

  1. Atomizam Hrvatska enciklopedija, LZMK, 2020. Pristupljeno 7. prosinca 2020.
  2. Discovering the elements (eng.), www.mmta.co.uk, objavljeno 15. siječnja 2016., pristupljeno 7. prosinca 2020.
Advertisement