Povijesna enciklopedija
Register
Advertisement
Povijesna enciklopedija
Lastovska bitka
sukob: Mletački pohod na Dalmaciju 1000.
Vrijeme Druga polovica svibnja 1000.
Mjesto Lastovo, Hrvatsko Kraljevstvo
Ishod Mletačka pobjeda, veliki hrvatski gubitci
Casus belli Pohod na Dalmaciju s ciljem slobodne plovidbe Jadranom
Teritorijalne promjene Mletačko osvajanje Lastova
Sukobljene strane
Venecija zastava Mletačka Republika Zvonimir Hrvatsko Kraljevstvo
Neretvanska kneževina
Zapovjednici
Petar II. Orseolo Nepoznato
Postrojbe
Velika flota Nepoznato
Gubitci
Nepoznato Veliki

Lastovska bitka, poznata i kao bitka za Lastovo, oružani je sukob koji se odvio u proljeće 1000. između Hrvata s dalmatinskog otoka Lastova i mletačke ratne mornarice.

Pozadina[]

Između Hrvatskog Kraljevstva i Mletačke Republike bili su česti sukobi i ratovi zbog tzv. istočnojadranskog pitanja, odnosno pitanja vlasti nad istočnojadranskom obalom. Iako je prostor istočne obale Jadrana stoljećima pripadao Hrvatskoj, mletački duždevi su ga često pokušavali osvojiti kako bi mogli slobodno ploviti i trgovati s Bizantskim Carstvom. Nakon velike hrvatske pobjede u bitci kod Makarske 18. rujna 887. Mlečani su Hrvatskoj i Neretvanskoj kneževini morali plaćati godišnji danak za slobodnu plovidbu (tributum pacis).[1][2] Zbog snažne hrvatske mornarice Mlečani bili prisiljeni plaćati danak preko stotinu godina, pa tako i tijekom vladavine Stjepana Držislava (969. - 996.). Takva situacija bila je nepovoljna za Mlečane, koji su se pod svaku cijenu nastojali osloboditi tog nameta.

Nakon što je 991. izabran za dužda, Petar II. Orseolo odlučio je riješiti taj problem diplomatskim putem. Vještom vanjskom politikom i rodbinskim vezama pridobio je na svoju stranu Bizant i Sveto Rimsko Carstvo. Pod izlikom sve češćih neretljanskih napada na mletačke brodove, Orseolo 996. prestaje plaćati danak hrvatskom kralju. Nakon smrti Stjepana Držislava, na vlast dolazi njegov najstariji sin Svetoslav Suronja, čija je trogodišnja vladavina bila obilježena dinastičkim sukobima. U unutarnja hrvatska previranja bili su uključene i tadašnje velesile jugoistočne Europe, Bizantsko i Makedonsko Carstvo, dok se Venecija držala po strani, jer je nedostatak čvrste središnje vlasti pogodovao upravo njoj. Svetoslavljeva braća Krešimir i Gojslav protjerala su ga s vlasti, a on je prebjegao upravo u Veneciju, gdje se rodbinskim vezama povezao s obitelji Orseolo. Naime, njegov sin Stjepan oženio je Petrovu kćer Hicelu i s njom dobio sina koji će kasnije postati hrvatski kralj Petar Krešimir IV.

Tijekom borbi za hrvatsko prijestolje, Krešimir i Gojslav zamolili su za pomoć makedonskog cara Samuilom (976. - 1014.), koji je 998. osvojio velike dijelove Bosne i Dalmaciju te razorio Trogir i Split, ali zaustavljen je kod Zadra. Nakon sklapanja saveza Samuilo je predao braći osvojena područja, ali bizantski car Bazilije II. (976. - 1025.) ostao je razočaran njihovom odlukom jer je Makedonija bila glavni neprijatelj Bizantu. Uz carevo prešutno odobrenje, Petar II. Orseolo početkom 1000. pokreće pohod na Dalmaciju tijekom kojeg prima prisegu vjernosti od predstavnika svih dalmatinskih gradova, od Osora do Dubrovnika.[3] Budući da je većina stanovništva otočnih i priobalnih gradova bila romanskog podrijetla, dolazak mletačke mornarice i preuzimanje uprave nad gradovima uglavnom je tekao bez većih nevolja. Otoci Vis, Hvar i Korčula pružili su manji otpor Veneciji, ali uvjerljivo najveći otpor pružili su Lastovčani, koji su Mlečane uvukli u žestoku bitku.

Bitka[]

Datum bitke[]

Iako točan datum bitke nije poznat, mletački ljetopisac te duždov tajnik i kapelan Ivan Đakon u svojim zapisima navodi kako je prije pohoda na Dalmaciju održana svečana proslava katoličkog blagdana Spasova u bazilici sv. Marka 9. svibnja, tijekom koje je biskup Ivan IV. predao duždu posvećen mletački stijeg. Duždeva svita posjetila je Grado 10. svibnja, a 11. svibnja isplovila je prema Dalmaciji.

Tijek bitke[]

Prema zapisima Ivana Đakona, prilikom dolaska mletačke flote u vode oko Lastova Hrvati su se utaborili iza obrambenih zidina naselja, što je Mlečanima bio jasan znak da nisu dobrodošli. Uvidjevši da im se sprema žestok otpor, Mlečani su odlučili zauzeti naselje i cijeli otok, s obzirom na to da bi im izravan napad zasigurno donio velike žrtve. Nakon početnih napada koji su dobrano uzdrmali branitelje, mletački vojnici pozvali su Hrvate na predaju. Hrabri Hrvati odbili su poziv, nakon čega su Mlečani započeli sve žešće akcije oko obrambenih zidina, pripremajući put za napad na glavna vrata naselja i rubne kule na strmim uzvisinama prema unutrašnjosti otoka.

Mogućnost uspješnog daljnjeg otpora braniteljima je onemogućilo mletačko osvajanje kule u kojoj su se nalazile cisterne sa zalihama pitke vode. Uskoro su se mletački vojnici probili i kroz glavna vrata te prisilili stanovništvo na bezuvjetnu predaju, polaganje oružja. Petar II. Orseolo poštedio je trideset preživjelih obitelji nakon što su kleknuli pred njim, ali je naredio razvaljivanje obrambenih zidina i spaljivanje naselja kako Hrvati u budućnosti ne bi mogli pružati otpor. Preostalo stanovništvo bilo je prisiljeno izgraditi novo naselje na unutrašnjoj strani brda, gdje ga se moglo lakše braniti jer je bilo odvojeno od obale.

Posljedice bitke[]

Nakon što je pobjedom u bitci podvrgnuo Lastovo pod svoju vlast, Petar II. Orseolo isplovio je prema Dubrovniku, gdje mu je plemstvo prisegnulo na vjernost u zamjenu za autonomiju. Nakon pobjedničkog povratka u Veneciju, svojim plemićkim naslovima dodao je naslov dux Dalmatiae (vojvoda Dalmacije). Mletačka vlast na Lastovu nastavljena je i za vladavine Petrova sina Otona Orseola (1009. - 1026.), koji je zbačen s vlasti zbog prekomjernog obogaćivanja i neprijateljstva s rimsko-njemačkim carem Konradom II. Salijcem.[3] Iskoristivši mletačke unutrašnje probleme i smrt bizantskog cara Bazilija II., hrvatski kralj Stjepan II. (1030. - 1058.) vratio je Dalmaciju pod hrvatsku vlast, a njegov nasljednik Petar Krešimir IV. (1058. - 1074.) ju je zadržao, što se vidi iz njegova naslova kralja Hrvatske i Dalmacije. Stanovnici Lastova odlučili su 1252. pripojiti svoj otok Dubrovačkoj komuni (kasnijoj Dubrovačkoj Republici), u čijem je sklopu imao široku autonomiju, o čemu svjedoči i Lastovski statut iz 1310., zapis sa svim obilježjima zakonika.

Zanimljivosti[]

  • Od stanovnika svih otoka, upravo su Lastovčani najčešće napadali i pljačkali mletačke brodove.[4]

Daljnje čitanje[]

  • Hrvatsko-mletački ratovi
  • Istočnojadransko pitanje
  • Mletački pohod na Dalmaciju 1000.
  • Petar II. Orseolo
  • Lastovo
  • Lastovo (općina)

Vanjske poveznice[]

Izvori[]

  1. Krajcar, Dražen: Mletački dužd poginuo u pokušaju da pokori Neretljane (887.), www.povijest.hr, objavljeno 18. rujna 2020., pristupljeno 5. prosinca 2020.
    "U pomorskoj bitci kod Makarske, koja se dogodila 18. rujna 887. godine, neretljasko brodovlje nanijelo je težak poraz mletačkog floti. (...) Desetljećima nakon ovog poraza Mlečani su hrvatskom knezu Branimiru i Neretljanskoj kneževini morali plaćati danak za slobodnu plovidbu istočnom obalom Jadrana (tzv. tributum pacis). Od 1991. u spomen na ovu pobjedu 18. rujna se obilježava kao Dan Hrvatske ratne mornarice."
  2. 18. rujna 887. - Hrvati porazili Veneciju kod Makarske, www.narod.hr, pristupljeno 5. prosinca 2020.
    "Dana 18. rujna 887. hrvatski mornari iz područja Neretve su bitci kod Makarske nanijeli težak poraz moćnoj venecijanskoj pomorskoj floti koja je htjela uspostaviti kontrolu nad istočnom obalom Jadrana. (...) U bitci je (...) život izgubio i sam dužd mletački Petar Kandijan, a desetljećima nakon toga, sve do početka 11. stoljeća, Mlečani su hrvatskim vladarima plaćali danak (tributum pacis) za plovidbu Jadranom."
  3. 3,0 3,1 Orseolo Hrvatska enciklopedija, LZMK, 2020. Pristupljeno 5. prosinca 2020.
  4. Ortali, Gherardo: Petar II. Orseolo - dux Veneticorum et Dalmaticorum
    "samo je s improbis stanovnicima otoka Lastova, koji su toliko puta napadali i pljačkali Venete koji su plovili tim vodama, sudar bio vrlo snažan, ali je opet završio pobjedom i uništenjem njihova grada."

Literatura[]

  • Lastovska bitka Hrvatski vojnik, br. 615, objavljeno 16. listopada 2020., pristupljeno 7. prosinca 2020.
Advertisement