| Krijumčarenje dudovog svilca u Bizantsko Carstvo | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| sukob: [[]] | |||||||
| Datoteka:Silk route.jpg Put svile | |||||||
| |||||||
Sredinom 6. stoljeća, dva redovnika su, uz podršku bizantskog cara Justinijana I., uspješno prokrijumčarili jajašca dudovog svilca u Bizantsko Carstvo, što je dovelo do uspostavljanja samostalne bizantske industrije svile. Dobivanje dudovog svilca iz Kine omogućila je Bizantu stvaranje monopol svile u Europi.[1]
Pozadina
Dudov svilac
Svila, koja je prvi put proizvedena u četvrtom tisućljeću pr. Kr. od strane Kineza, bila je vrijedna roba duž Puta svile.[2] Do 1. stoljeća poslije Krista, u Rimskom Carstvu je postojao stalan protok svile.[2] S porastom Sasanidskog Carstva i kasnijim rimsko-perzijskim ratovima, uvoz svile u Europu postaje sve teži i skuplji. Perzijanci su strogo kontrolirali trgovinu na svojem teritoriju i obustavljali trgovinu u ratnim vremenima.[3] Shodno tome, bizantski car Justinijan I. pokušao je stvoriti alternativne trgovačke puteve do Sogdijane, koja je u to vrijeme postala glavni centar za proizvodnju svile:[4] jedan na sjever preko Krima, i jedan na jugu preko Etiopije.[5] Ovi pokušaji su bili neuspješni te su natjerali Justinijana na nove načine dobivanja svile.
Ekspedicija
Mozaik s likom Justinijana I,
Dva neidentificirana redovnika (najvjerovatnije Nestorijanci[2][5]) koji su propovjedali kršćanstvo u Indiji krenuli su u Kinu oko 551. godine.[6] Dok su bili u Kini, promatrali su složene metode za uzgajanje dudovog svilca i proizvodnju svile.[6] Ovo je bilo ključno razvoju, jer su Bizantinci prethodno mislili da se svila pravi u Indiji.[7] 552. godine, dva redovnika su potražili Justinijana I.[5] U zamjenu za njegova velikodušna ali nepoznata obećanja, redovnici su pristali na krijumčarenje dudovog svilca iz Kine.[4] Najvjerojatnije su putovali sjevernim putem duž Crnog mora, koji ih je vodio preko Zakavkazja i Kaspijskog mora.[1]
S obzirom na to da su odrasli dudovi svilci prilično krhki te da se moraju konstantno držati na idealnoj temperaturi kako ne bi uginuli,[8] oni su iskoristili svoje kontakte u Sogdijani kako bi krijumčarili jajašca dudovog svilca ili vrlo mlade ličinke umjesto njih, koje su sakrivali u svojim bambusovim štapovima.[1][5] Grmlje duda (murve) koje je bilo potrebno za hranjenje dudovog svilca, dani su redovnicima ili su ga Bizantinci sami već ranije nabavili.[1] Sve u svemu, smatra se da je čitava ekspedicija trajala dvije godine.[9]
Utjecaj
Bizantska svila
Ubrzo nakon ekspedicije stvorene su tvornice svile u Carigradu, Bejrutu, Antiohiji, Tiru i Tebi.[5] Dobiveni dudovi svilci dozvolili su Bizantsku Carstvu da ima monopol nad svilom u Europi. Bizantski monopol nad svilom je također razbio kineske i perzijske svilene monopole.[1] Monopol koji je rezultirao bio je temelj za bizantsku ekonomiju u narednih 650 godina, sve do njegove propasti 1204. godine.[10] Svilena odjeća, naročito ona koja je bila obojena u carsku purpurnu boju, gotovo uvijek je bila rezervirana za bizantsku elitu, a njeno nošenje je bilo kodificirano zakonom o simpturi.[2] Proizvodnja svile u području oko Carigrada, posebno u Trakiji u sjevernoj Grčkoj, nastavlja se i do danas.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Predložak:Cite web
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Predložak:Cite web
- ↑ Norwich, John (1988.), Byzantium: The Early Centuries, str. 265.
- ↑ 4,0 4,1 Clare, Israel (1906.), Library of Universal History: Mediaeval History, str. 1590.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 Norwich, str. 266.
- ↑ 6,0 6,1 Clare, str. 1589.
- ↑ Clare, str. 1587.
- ↑ Predložak:Cite web
- ↑ Silk Museum of Lebanon
- ↑ Muthesius, Anna (2003.), Silk in the Medieval World str. 326.