Msgr. dr. Josip Srebrnić (2. veljače 1876. - 21. lipnja 1966.), hrvatski povjesničar, katolički svećenik i biskup Krčke biskupije.
Životopis
Djetinjstvo, mladost, zaređenje
Josip Srebrnić rođen je 2. veljače 1876. u slovenskom selu Solkanu blizu Nove Gorice kao prvorođenac od sedmoro djece u seljačkoj obitelji Jožefa i Terezije rođ. Šuligoj. Gimnaziju je pohađao u Novoj Gorici, a u Beču je studirao zemljopis i povijest i tamo doktorirao 1902., iste godine kad je odlučio postati katolički svećenik. Gorički nadbiskup Jordan poslao ga je u rimski zavod Germanicum, gdje je započeo studij na papinskom sveučilištu Gregorijani. Za svećenika je zaređen u Rimu 28. listopada 1906. Godinu kasnije ponovno je doktorirao, ovaj put u Rimu, iz skolastičke filozofije i bogoslovlja.[1]
Iz Slovenije u Hrvatsku
Vrativši se u Sloveniju, djelovao je u matičnoj biskupiji dok ga nisu u jesen 1919. pozvali u Ljubljanu kao profesora povijesti na Bogoslovnom fakultetu. Iste godine u travnju se naglo razbolio tadašnji krčki biskup Antun Mahnić, koji je 1920. i umro u Zagrebu. Krčka biskupija otada čeka da se imenuje novi biskup, što se dogodilo tek 15. rujna 1923., kada je tu titulu dobio upravo Josip Srebrnić. Njega samoga ta vijest je zatekla dok se s grupom mladih vjernika nalazio na vrhovima Triglava, najveće slovenske planine. Jedan od njegovih prijatelja je u tome vidio providnosni, biblijski čin. Srebrnić se trebao spustiti s visina planine na nizinu otoka i poći na otok Krk među Hrvate, što je on sam prokomentirao riječima "odsada sam među Hrvatima Hrvat". On nije nalazio problem da kao rođeni Slovenac bude biskup među Hrvatima, jer njemu, kao ni biskupu Mahniću, pitanje narodnosti nije predstavljalo nikakvu prepreku pred duhovnim stvarnostima.[1]
Biskupsko djelovanje
Kao krčki biskup, Josip Srebrnić se unutar Jugoslavenske biskupske konferencije uporno, neprestano i neumorno zalagao za slobodu i prava svih Hrvata i Slovenaca koji su živjeli pod okupacijom fašističke Italije. 1942. je u Rimu prosvjedovao zbog slovenskih logoraša na Rabu, a na Krku se kod talijanskih vlasti zauzimao za prava hrvatskog stanovništva na otoku.[2][3]
Tijekom prvih godina Drugog svjetskog rata, održavao je dobre odnose s partizanskim pokretom, kojem ga je približilo zajedničko protivljenje nacifašizmu te zalaganje za prava Hrvata i Slovenaca. U biskupskom domu u Krku svećenici su 11. rujna 1943. zajedno s partizanima slavili kapitulaciju Italije, a Srebrnić je čak pokušao nagovoriti svog kancelara msgr. Matu Polonija da se pridruži Narodnooslobodilačkom odboru grada Krka, no on je taj prijedlog odlučno odbio. Predsjednik AVNOJ-a dr. Ivan Ribar dvaput je posjetio Srebrnića tijekom rata, a tijekom drugog razgovora pratili su ga katolički svećenik Svetozar Rittig i pravoslavni Vlado Zečević. Ribar ga je pokušavao nagovoriti da pruži podršku NOP-u i pošalje nekoliko svojih svećenika za vjerske referente na oslobođeno područje.
Međutim, početkom 1944. Srebrnić je shvatio da iza partizanskog pokreta stoji Komunistička partija Jugoslavije, u čijem je temelju socijalni fanatizam, bestijalna mržnja prema Katoličkoj Crkvi i prijezir prema hrvatskom nacionalizmu. U korizmenom pastirskom pismu tiskanom u veljači 1944. na Sušaku izrazio je svoje neprihvaćanje komunističke ideologije, koja po njegovom mišljenju ide za "temeljitim prevrtanjem socijalnog poretka", ali njegov ključni čin otpora komunizmu dogodio se 17. listopada 1944., kada je u okružnici krčkim svećenicima oštro osudio NOP i zabranio svaku suradnju s partizanima. Pozivao se na encikliku Divini Redemptoris pape Pija XI. iz 1937., kojom je Katolička Crkva osudila komunizam.[4] Svoju okružnicu započinje ovim riječima:
Iako je okružnica bila pisana na latinskom jeziku s namjenom interne obavijesti dijecezanskom svećenstvu, ali pisma su se domogli partizani i prepoznali Srebrnića kao ideološkog neprijatelja. Prema mišljenju povjesničara, partizanima je pismo predao i preveo ga na hrvatski jezik netko od svećenika, budući da su komunisti bili jednoumni fanatici koji nisu poznavali opću kulturu ili strane jezike. U pismu je Srebrnić opisao komunističke zločine nad Crkvom u Krčkoj biskupiji, posebno naglašavajući kako su partizani okrutno ubili tri svećenika na Krku i mnoge druge diljem Jugoslavije.
Visoki partizanski dužnosnik Jurica Knez napisao je u studenom 1944. članak "Svim izdajnicima domovine sudit će narod" u Primorskom vjesniku, glasilu Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatskog primorja. Biskupovo djelovanje ocijenio je "protunarodnim radom", tvrdeći kako partizanski pokret nema veze s komunizmom. Uvrijedio ga je nazvavši "izrodom" koji čini "prljavu, pokvarenu rabotu" te rekavši kako nema ni časti ni ugleda, a članak završava apsurdnom optužbom Srebrnića za suradnju s nacistima i indiferenciju prema nacističkim zločinima nad katolicima. Važnost Srebrnićevog suprotstavljanja komunistima potvrđena je partizanskim pokušajima pridobivanja sve do početka 1945. Konačni odgovor uputio je Svetozar Rittig u brošuri "Odgovor krčkom biskupu na njegovu osudu NOP-a" tiskanoj na 14 stranica u Zadru, a jedan od njegovih glavnih argumenata su kako je sam partizanski poglavar Josip Broz Tito na svečanosti 30. studenog 1943. u Jajcu izjavio:
Osim pamfleta protiv biskupa Srebrnića i jasnog upozorenja, brošura je bila i način pridobivanja većeg broja svećenika, koji su morali potpisati i datirati obrazac Izjave na zadnjoj stranici brošure kojom se iskazuje "vjernost i odanost velikom političkom delu Maršala Tita i njegovih drugova". S obzirom na sličnost s izjavom vjernosti koju je francuski kler morao potpisati tijekom Francuske revolucije, Izjava je ukazivala na komunističke planove iskorištavanja antifašizma za dolazak na vlast i uspostavu jednopartijske diktature. Suvremeni povjesničari s vremenske udaljenosti primjećuju kako je Srebrnić ispravno ocijenio NOB i komunističke planove, zbog čega je bio trn u oku komunistima koji su indoktrinirani da vjeruju kako smiju nasilno postupiti prema svima koji stoje na putu realizaciji njihovih planova.
Zatvaranje, kasne godine i smrt
Po završetku Drugog svjetskog rata komunistički vrh na čelu s Titom prognao je Srebrnića u Sušak kao političkog zatočenika. 1949. imenovan je administratorom Riječke nadbiskupije, koja je tada bila podijeljena na hrvatski i slovenski dio. Umro je 21. lipnja 1966. u gradu Krku.[2]
Biskupski grb i geslo
Srebrnićev biskupski grb odiše originalnošću i pomalo odudara od heraldičkih zakonitosti. Preko sredine grba s lijevog gornjeg ugla spušta se ukoso, u obliku dijagonale, vijugava zelena rijeka. Ona označava prolaznost ljudskog života i ispraznost vremenitih stvari. Na lijevoj strani grba nalazi se prepoznatljiv obris Triglava sa brdom Kredarica, gdje se nalaze planinski dom i crkvica. To je ujedno i simbol njegove domovine Slovenije i mjesto gdje ga je zateklo imenovanje za krčkog biskupa. Na desnoj strani pri dnu je valovito more, iznad kojega svijetli zvijezda Danica. Simbol je to i Zvijezde mora, Marije, ali i jutarnje zvijezde Danice, glasnice novog dana. Ta je zvijezda simbolizirala i katoličko akademsko društvo "Danica" u Ljubljani, koje je prvo pokrenulo đačko gibanje u Sloveniji, a kojeg je Srebrnić bio član, predsjednik i na kraju počasni član kao biskup.[1]
Kao geslo svoje nove biskupske službe uzeo je latinsku biblijsku izreku Fortis in fide (hrv. "(Budite) čvrsti u vjeri"), inače preporuku svetog Pavla. Biskup Srebrnić je to geslo posvjedočio svojim životom - bio je čvrst u katoličkoj vjeri.[1]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Krčka biskupija: Povodom 50. obljetnice smrti krčkoga biskupa mons. dr. Josipa Srebrnića
- ↑ 2,0 2,1 Hrvatska enciklopedija: Josip Srebrnić
- ↑ Istrapedia: Josip Srebrnić
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Specijal, Večernji list: Hrvati u partizanima: antifašistički ustanak od 1941. do 1945., Večernji list, Zagreb, srpanj 2019., str. 46.-47.