Povijesna enciklopedija
Register
Advertisement
Povijesna enciklopedija

Msgr. dr. Josip Srebrnić (2. veljače 1876. - 21. lipnja 1966.), hrvatski povjesničar, katolički svećenik i biskup Krčke biskupije.

Životopis[]

Djetinjstvo, mladost, zaređenje[]

Josip Srebrnić rođen je 2. veljače 1876. u slovenskom selu Solkanu blizu Nove Gorice kao prvorođenac od sedmoro djece u seljačkoj obitelji Jožefa i Terezije rođ. Šuligoj. Gimnaziju je pohađao u Novoj Gorici, a u Beču je studirao zemljopis i povijest i tamo doktorirao 1902., iste godine kad je odlučio postati katolički svećenik. Gorički nadbiskup Jordan poslao ga je u rimski zavod Germanicum, gdje je započeo studij na papinskom sveučilištu Gregorijani. Za svećenika je zaređen u Rimu 28. listopada 1906. Godinu kasnije ponovno je doktorirao, ovaj put u Rimu, iz skolastičke filozofije i bogoslovlja.[1]

Iz Slovenije u Hrvatsku[]

Vrativši se u Sloveniju, djelovao je u matičnoj biskupiji dok ga nisu u jesen 1919. pozvali u Ljubljanu kao profesora povijesti na Bogoslovnom fakultetu. Iste godine u travnju se naglo razbolio tadašnji krčki biskup Antun Mahnić, koji je 1920. i umro u Zagrebu. Krčka biskupija otada čeka da se imenuje novi biskup, što se dogodilo tek 15. rujna 1923., kada je tu titulu dobio upravo Josip Srebrnić. Njega samoga ta vijest je zatekla dok se s grupom mladih vjernika nalazio na vrhovima Triglava, najveće slovenske planine. Jedan od njegovih prijatelja je u tome vidio providnosni, biblijski čin. Srebrnić se trebao spustiti s visina planine na nizinu otoka i poći na otok Krk među Hrvate, što je on sam prokomentirao riječima "odsada sam među Hrvatima Hrvat". On nije nalazio problem da kao rođeni Slovenac bude biskup među Hrvatima, jer njemu, kao ni biskupu Mahniću, pitanje narodnosti nije predstavljalo nikakvu prepreku pred duhovnim stvarnostima.[1]

Biskupsko djelovanje[]

Kao krčki biskup, Josip Srebrnić se unutar Jugoslavenske biskupske konferencije uporno, neprestano i neumorno zalagao za slobodu i prava svih Hrvata i Slovenaca koji su živjeli pod okupacijom fašističke Italije. Nakon talijanske okupacije Krka uputio je vjernicima pismo u kojima veliča NDH i hrvatski suverenitet kao jedinu legitimnu vlast na Krku, a suprostavlja se fašističkim okupatorima. Nakon početnih ustaških progona Židova prestao je podržavati NDH. Prosvjedovao je 1942. je u Rimu zbog slovenskih logoraša na Rabu, a na Krku se kod talijanskih vlasti zauzimao za prava hrvatskog stanovništva na otoku.[2][3]

Tijekom prvih godina Drugog svjetskog rata, održavao je dobre odnose s partizanskim pokretom, kojem ga je približilo zajedničko protivljenje nacifašizmu te zalaganje za prava Hrvata i Slovenaca. U biskupskom domu u Krku svećenici su 11. rujna 1943. zajedno s partizanima slavili kapitulaciju Italije, a Srebrnić je čak pokušao nagovoriti svog kancelara msgr. Matu Polonija da se pridruži Narodnooslobodilačkom odboru grada Krka, no on je taj prijedlog odlučno odbio. Predsjednik AVNOJ-a dr. Ivan Ribar dvaput je posjetio Srebrnića tijekom rata, a tijekom drugog razgovora pratili su ga katolički svećenik Svetozar Rittig i pravoslavni Vlado Zečević. Ribar ga je pokušavao nagovoriti da pruži podršku NOP-u i pošalje nekoliko svojih svećenika za vjerske referente na oslobođeno područje.

Međutim, početkom 1944. Srebrnić je shvatio da iza partizanskog pokreta stoji Komunistička partija Jugoslavije, u čijem je temelju socijalni fanatizam, bestijalna mržnja prema Katoličkoj Crkvi i prijezir prema hrvatskom nacionalizmu. U korizmenom pastirskom pismu tiskanom u veljači 1944. na Sušaku izrazio je svoje neprihvaćanje komunističke ideologije, koja po njegovom mišljenju ide za "temeljitim prevrtanjem socijalnog poretka", ali njegov ključni čin otpora komunizmu dogodio se 17. listopada 1944., kada je u okružnici krčkim svećenicima oštro osudio NOP i zabranio svaku suradnju s partizanima. Pozivao se na encikliku Divini Redemptoris pape Pija XI. iz 1937., kojom je Katolička Crkva osudila komunizam.[4] Svoju okružnicu započinje ovim riječima:

Datoteka:Wikiquote-logo.svg „U posljednje vrijeme utvrđuje se opet i opet, da među krčkim svećenicima ima takvih, koji su dali svoje ime ili vijeću ili sekciji ili udruženju takozvanih partizana, odnosno takozvanog pokreta narodnog oslobođenja.”
(Poslanica biskupa Srebrnića krčkim svećenicima 1944., kojom osuđuje NOP i zabranjuje suradnju s njim[4])

Iako je okružnica bila pisana na latinskom jeziku s namjenom interne obavijesti dijecezanskom svećenstvu, ali pisma su se domogli partizani i prepoznali Srebrnića kao ideološkog neprijatelja. Prema mišljenju povjesničara, partizanima je pismo predao i preveo ga na hrvatski jezik netko od svećenika, budući da su komunisti bili jednoumni fanatici koji nisu poznavali opću kulturu ili strane jezike. U pismu je Srebrnić opisao komunističke zločine nad Crkvom u Krčkoj biskupiji, posebno naglašavajući kako su partizani okrutno ubili tri svećenika na Krku i mnoge druge diljem Jugoslavije.

Visoki partizanski dužnosnik Jurica Knez napisao je u studenom 1944. članak "Svim izdajnicima domovine sudit će narod" u Primorskom vjesniku, glasilu Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatskog primorja. Biskupovo djelovanje ocijenio je "protunarodnim radom", tvrdeći kako partizanski pokret nema veze s komunizmom. Uvrijedio ga je nazvavši "izrodom" koji čini "prljavu, pokvarenu rabotu" te rekavši kako nema ni časti ni ugleda, a članak završava apsurdnom optužbom Srebrnića za suradnju s nacistima i indiferenciju prema nacističkim zločinima nad katolicima. Važnost Srebrnićevog suprotstavljanja komunistima potvrđena je partizanskim pokušajima pridobivanja sve do početka 1945. Konačni odgovor uputio je Svetozar Rittig u brošuri "Odgovor krčkom biskupu na njegovu osudu NOP-a" tiskanoj na 14 stranica u Zadru, a jedan od njegovih glavnih argumenata su kako je sam partizanski poglavar Josip Broz Tito na svečanosti 30. studenog 1943. u Jajcu izjavio:

Datoteka:Wikiquote-logo.svg „NOP nije ostvarenje komunističkih, nego vjekovnih narodnih i političkih ideala južnih slavenskih naroda. Nova demokratska i federativna Jugoslavija po temeljnim načelima svojega ustava nije komunistička država.”
(Izjava Josipa Broza Tita u Jajcu 1943., koju je Rittig koristio u svojim napadima na biskupa Srebrnića[4])

Osim pamfleta protiv biskupa Srebrnića i jasnog upozorenja, brošura je bila i način pridobivanja većeg broja svećenika, koji su morali potpisati i datirati obrazac Izjave na zadnjoj stranici brošure kojom se iskazuje "vjernost i odanost velikom političkom delu Maršala Tita i njegovih drugova". S obzirom na sličnost s izjavom vjernosti koju je francuski kler morao potpisati tijekom Francuske revolucije, Izjava je ukazivala na komunističke planove iskorištavanja antifašizma za dolazak na vlast i uspostavu jednopartijske diktature. Suvremeni povjesničari s vremenske udaljenosti primjećuju kako je Srebrnić ispravno ocijenio NOB i komunističke planove, zbog čega je bio trn u oku komunistima koji su indoktrinirani da vjeruju kako smiju nasilno postupiti prema svima koji stoje na putu realizaciji njihovih planova.

Uhićenje i boravak u zatvoru[]

Partizani su oslobodili Krk od četverogodišnje fašističke okupacije jednodnevnom akcijom 17. travnja 1945.Pogreška u citiranju: nevaljana <ref> oznaka; izvori bez imena moraju imati sadržaj, a Srebrnić je već 18. svibnja uhićen i stavljen u kućni pritvor. Šef OZNE na Sušaku Vladimir Nikšić odveo je Srebrnića 19. svibnja preko Šila u Grižane kod Crikvenice, gdje je bio interniran kod župnika. Za njegova odsustva biskupijom je upravljao Mate Polonijo. O Srebrnićevu uhićenju piše njegov bliski suradnik msgr. Ivan Žic:

Datoteka:Wikiquote-logo.svg „Dne 18. travnja narodne vlasti (zastupnici OZNE) odredili su Preuzvišenom biskupu Dr. Josipu Srebrniću kućni zatvor. Samo

meni bilo je dozvoljeno da mogu u biskupiju do njega. Ja sam krozdan upozorio Preuzvišenoga, da bi u najmanju ruku mogao biti odveden nek uredi svoje stvari i da bude na sve spreman. Dne 19. travnja 1945. došao je kasniji šef Ozne na Sušaku Vladimir Nikšić, Ivan Galjanić, tajnik Kotara i nekoji drugi, da se biskup spremi i ode. Ja sam rekao, da to tako ne može biti, da moram pozvati Kaptol, jer biskup mora predati upravu biskupije. Dozvoli, da pozovem Kaptol. Brzo došli kapitularci i svećenici (Polonijo Mate,

Volarić Franjo, Milovčić Mate, Gršković Ivan, Šabalja Pavao, Bolonić Mihovil i ja). Sve smo učinili, da bismo uvjerili njih o nevinosti biskupovoj, ali su mu oni predbacivali suradnju s okupatorom radi nekih okružnica, koje su bile izdane, da se očuva svećenike daleko od politike i ratne odgovornosti. On je morao otići. Odveli ga autom u 18 sati preko Šila na Crikvenicu u Grižane, gdje je bio interniran kod župnika. (…) Na putu prati Preuzvišenoga kanonik Gršković. A biskupijom upravlja sede impedita po dekretu biskupovu mons. Mate Polonijo, prepozit.«”
(Msgr. Ivan Žic o Srebrnićevu uhićenju i internaciji u Grižanama)

Pri kraju boravka u Grižanama, Srebrnić je doživio okrutan verbalan i fizički napad. Dogodio se 30. svibnja ispred župnog stana prilikom njegova odvođenja u riječki zatvor. Nepoznati člankopisac, vjerojatno Jurica Knez, piše izvještaj u Primorskom vjesniku 3. lipnja tvrdeći kako su krčke žene zasule Srebrnića kamenjem i jajima. Međutim, svećenik Ivan Žic-Rokov navodi u svojim kronikama kako u napadu nije sudjelovala ni jedna Krčanka, nego prostituke koje su komunisti doveli kako bi fingirali napad Krčanki na svog biskupa. Unatoč političkoj i blokovskoj podjeli svijeta poslije Drugog svjetskog rata te mnogih drugih bestijalnih komunističkih zločina nad katolicima, vijest o Srebrnićevu uhićenju doprla je i do Vatikana. Rimski isusovački časopis [[]], vrlo dobro obaviješten o događajima u Crkvi širom svijeta, objavio je 1954. detaljni opis Srebrnićeva uhićenja i maltretiranja. Prema mišljenju povjesničara, napisano ja na temelju priopćenja.

Datoteka:Wikiquote-logo.svg „Za mons. Josipa Srebrnića, biskupa krčkoga, zlostavljanja su

započela prije drugih biskupa u Hrvatskoj. On je bio uhićen u svojoj

rezidenciji u Krku 18. travnja 1945. Drugog dana mu je priopćena

odluka da će biti interniran u Grižanama, jednom selu otprilike 6 km

udaljenom od Crikvenice. Još u tijeku pretraživanja zgrade biskupskog dvora on se već morao uputiti s onima koji su ga došli uzeti:

prvu je noć proveo u nekoj sobici (tal. bugigattolo) u Crikvenici, a

20. travnja uvečer doveden je u Grižane. U međuvremenu ga je partizanski Primorski vjesnik klevetao i vrijeđao na najodurniji način.

Zatim je 30. svibnja inscenirana protiv njega jedna demonstracija,

na kojoj su se posebno isticale svom žestinom neke žene koje su za

tu prigodu došle iz drugih krajeva. I dok je tajna policija odvodila

biskupa Srebrnića da ga ukrcaju na jedno vozilo (camionetto), ove

su ga vrijeđale, napadajući ga kamenjem, gnjilim jajima, pijeskom,

pljujući i udarajući ga, izbivši mu šešir s glave. Ova paklena scena

– nastavlja izvješće – trajala je dobrih četvrt sata, dok su u međuvremenu čuvari reda to ravnodušno promatrali i čekali da mnoštvo iskali svoj bijes (tal. sfogasse i suoi bestiali istinti). Dok se vozilo polako

kretalo prema novom odredištu, nastavljali su bacati kamenje prema

biskupu kome je uz bok stajao jedan milicioner s automatskom puš-

kom uperenom prema biskupovoj glavi. Kad je stigao na Sušak,

odveden je u zatvor i tamo je zatvoren u jednoj vrlo uskoj ćeliji koja

je već bila ispunjena drugim zatvorenicima, i k tome vrlo blizu zahodima, kojima se u nuždi služilo preko dvije stotine osoba: tako da

je smrad i metež bio nepodnošljiv. Dana 7. lipnja odveden je u jedan samostan; ali i tu je sedamdesetogodišnji Biskup bio podvrgnut

strogom nadzoru i nije bio pošteđen raznih neugodnosti i ponižavanja. Bio mu je uskraćen brijač i najosnovnija mogućnost obavljanja

osobne higijene, premda je bio pun životinjskih nametnika pokupljenih zbog nehigijenskih uvjeta tijekom prethodnog zatočeništva u

zatvoru; ni liječnik mu nije bio dostupan da bi se liječio od lišaja na koži lica (dall'erpete).


(Msgr. Ivan Žic o Srebrnićevu uhićenju i internaciji u Grižanama)

Po naredbi šefa OZNE Nikšića, odveden je 30. svibnja u zatvor u Sušak, gdje je bio često ispitivan.

Propagandno blaćenje[]

Nakon Srebrnićeva premještanja u Sušak, započela je nova serija medijskih napada i konstrukcija u jugokomunističkom Primorskom vjesniku. Već istog dana Jurica Knez u članku "U haljini biskupa" naziva ga "banditom" i "nečovjekom", tvrdeći kako je u suradnji s nacistima nanio mnogo zla "napaćenom narodu otoka Krka". U optuživanju ide tako daleko da ga optužuje za rušenje dobrinjskog zvonika 4. kolovoza 1944., što su zapravo učinili nacisti koji su mučili katoličke taoce u blizini. Nepotpisani članak 3. lipnja predstavlja lažnu sliku o napadu na Srebrnića u Grižanama, što je prenio i list Naprijed.

Nakon polugodišnje stanke, u siječnju 1946. počinje nova serija novinskih napada na Srebrnića. Iako nijedan od tih članaka nije potpisan, prema stilu pisanja i idejnoj misli vodilji mogu biti pripisani Jurici Knezu. Prvi članak u nizu, "Dokumenti govore o protunarodnom radu biskupa krčkog dr. Josipa Srebrnića" objavljen 9. siječnja, analizira četiri Srebrnićeva pisma krčkim svećenicima i vjernicima. Drugi članak 11. siječnja nazvan je "U želji da što bolje posluži okupatora - biskup Srebrnić nastojao je od svoga svećenstva stvoriti špijunsku organizaciju", a optužbe u njemu utemeljene su na pismu od 6. ožujka 1944. u kojima traži od župnika da mu jave sva relevantna zbivanja u svojim župama kako bi mogao intervenirati. Na optužbe iz oba članka Srebrnić je usmeno i pisano odgovorio OZNI.

Treći članak "Biskupa Srebrnića više su smetali omladinski mitinzi nego rušenje crkvenog zvonika u Dobrinju po Nijemcima", objavljen 13. siječnja, ponavlja lažne optužbe o Srebrnićevoj umiješanosti u rušenje dobrinjskog zvonika. Ironično, autor Srebrnićevu obranu uspoređuje s pokoljem u Katinskoj šumi koji su, prema pisanju susačkog jugokomunističkog lista, izveli Nijemci te ga pripisali Crvenoj armiji. Zanimljivo, obje partizanske laži su bile netočne; pokolj su počinili Sovjeti, a Srebrnić nije surađivao s nacistima. Četvrti članak, objavljen 16. siječnja, bavi se okružnicom iz listopada 1944., tvrdeći kako je Srebrnić "do posljednjeg časa bio veran ustaškoj vladi u Zagrebu", s kojom nikad nije ni ostvario kontakt. Posljednji članak "Sve se više množi materijal koji dokazuje protunarodnu rabotu ustaško-talijansko-švapskog sluge biskupa Srebrnića", objavljen , donosi cjelokupnu Srebrnićevu korespondenciju, "odjeke iz naroda" te pismo krčkog partizana Stipe Drpića od 15. siječnja 1946. u kojem prosuđuju Srebrnićevu ulogu za vrijeme talijanske okupacije.

Srebrnićeva obrana[]

Tijekom višemjesečnog zatočeništva i ispitivanja Srebrnić je, vjerojatno na zahtjev OZNE, napisao obranu o svojem djelovanju i pothvatima tijekom te odnosima s fašistima i nacistima. Pisana u stilu starokršćanskih apologija pro vita sua, Srebrnić iznošenjem detaljnih činjenica svoje postupanje taktikom "akomodacije", zahvaljujući kojoj je spasio stotine otočana od sigurne smrti u nacističkim rukama. Među brojnim Srebrnićevim humanitarnim djelima, povjesničari izdvajaju aprovizaciju hrane za izgladnjelo stanovništvo u vrijeme rata. Njegovu pomoć otočanima Žic smatra odvažnim, junačkim djelom, vodeći računa kako su i partizani sprječavali dolazak hrane kao dio posebne vojne taktike. Računali su kako će otočani u teškim životnim okolnostima još više zamrziti okupatora. O Srebrnićevim djelima Ivan Žic Rokov napisao je opsežan tekst:

Datoteka:Wikiquote-logo.svg „Na ovom mjestu moram istaknuti kao očevidac i onaj, koji sam bio u neposrednoj blizini, da se je biskup Srebrnić za vrijeme

rata neprestano zauzimao za naše ljude kad su bili internirani ili progonjeni od Talijana ili Nijemaca. Njegova zasluga je da je bio poboljšan postupak u logoru u Rabu, gdje je pogibalo na hiljade ljudi. Kasnije za vrijeme Nijemaca (od 13. XI. 1943 – 17. IV. 1945) upravo su ga ljudi opsjedali, da bi im intervenirao za njihove zarobljenike, odvedene ili za oduzete stvari. Mi smo imali pune ruke posla za prikupljanje i bilježenje podataka, a biskup je onda njemački pisao. Već nije mogao ni odoliti (sic!). Ni na ručak nije mogao više puta, jer se je radilo o vrlo hitnim slučajevima, da se spasi ljude dok nisu odvedeni od otoka. Jednom je uspio spasiti oko 100 Puntara već odvedenih na Rijeku, drugi puta preko 60 djevojaka, koje su zatvorene u vili Kirinčić u Krku čekale, da budu odvedene. Za njih se je najodlučnije zauzeo i spasio ih. Mnogo pojedinaca uspio spasiti, a isto i blago i

robu. Uspio, da nije u Krku obala bačena u zrak itd. Uvijek nije mogao uspjeti, ali on se zauzimao za sve, pa i za one, za koje je znao, da su komunisti. Tako, da su mu Nijemci predbacivali, da je partizan ili donašali protivne dokaze od onoga što je on iznašao i sramotili ga. Zato je okružnicom pozvao svećenike, da ga o svemu točno informiraju, da može pravilno udesiti obranu u pojedinom slučaju. Dogodilo se više puta i to, da su mu Nijemci pisma jednostavno poderali i bacili nepročitana u koš, jer već im ga je bilo dosta. U posljednje vrijeme zbog nesigurnosti i nemogućnosti vožnje po moru (išli su samo vojnički motori katkad po noći!) i radi nemogućeg željezničkog prometa otok je gladovao. Aprovizacija nije dolazila. On se je zauzimao, te išao čak po noći vojničkim motorima na Rijeku, da moli pomoć za ljude, a na koncu dobio je, da je sudjelovao s Nijemcima!”
(Msgr. Ivan Žic o Srebrnićevu djelovanju)


Glasine o Srebrnićevu uhićenju doprle su i do rodbine.

[[|]]


Po završetku Drugog svjetskog rata komunistički vrh na čelu s Titom prognao je Srebrnića u Sušak kao političkog zatočenika. 1949. imenovan je administratorom Riječke nadbiskupije, koja je tada bila podijeljena na hrvatski i slovenski dio. Umro je 21. lipnja 1966. u gradu Krku.[2]

Biskupski grb i geslo[]

Srebrnićev biskupski grb odiše originalnošću i pomalo odudara od heraldičkih zakonitosti. Preko sredine grba s lijevog gornjeg ugla spušta se ukoso, u obliku dijagonale, vijugava zelena rijeka. Ona označava prolaznost ljudskog života i ispraznost vremenitih stvari. Na lijevoj strani grba nalazi se prepoznatljiv obris Triglava sa brdom Kredarica, gdje se nalaze planinski dom i crkvica. To je ujedno i simbol njegove domovine Slovenije i mjesto gdje ga je zateklo imenovanje za krčkog biskupa. Na desnoj strani pri dnu je valovito more, iznad kojega svijetli zvijezda Danica. Simbol je to i Zvijezde mora, Marije, ali i jutarnje zvijezde Danice, glasnice novog dana. Ta je zvijezda simbolizirala i katoličko akademsko društvo "Danica" u Ljubljani, koje je prvo pokrenulo đačko gibanje u Sloveniji, a kojeg je Srebrnić bio član, predsjednik i na kraju počasni član kao biskup.[1]

Kao geslo svoje nove biskupske službe uzeo je latinsku biblijsku izreku Fortis in fide (hrv. "(Budite) čvrsti u vjeri"), inače preporuku svetog Pavla. Biskup Srebrnić je to geslo posvjedočio svojim životom - bio je čvrst u katoličkoj vjeri.[1]

Zanimljivosti[]

  • Po spašavanju velikog broja ljudi od nacista, Srebrnić je sličan kardinalu Alojziju Stepincu.
    • Slični su i po tome što su ih komunisti nakon rata uhitili i optužili za suradnju s okupatorima.

Izvori[]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Krčka biskupija: Povodom 50. obljetnice smrti krčkoga biskupa mons. dr. Josipa Srebrnića
  2. 2,0 2,1 Hrvatska enciklopedija: Josip Srebrnić
  3. Istrapedia: Josip Srebrnić
  4. 4,0 4,1 4,2 Specijal, Večernji list: Hrvati u partizanima: antifašistički ustanak od 1941. do 1945., Večernji list, Zagreb, srpanj 2019., str. 46.-47.
Advertisement