Hrvatske obrambene snage (HOS), poznate i kao Hrvatske oružane snage, bile su hrvatska vojna postrojba u Domovinskom ratu. Utemeljen 1991., HOS se istakao junačkom borbom na najtežim bojištima diljem Hrvatske, od Vukovara preko Škabrnje do Dubrovnika, dok je u BiH činio okosnicu otpora velikosrpskoj agresiji uz Hrvatsko vijeće obrane i Teritorijalnu obranu BiH. Odlukom hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana integriran je u Hrvatsku vojsku početkom 1992., ali zadržao je svoje znakovlje i geslo. U BiH je neko vrijeme bio dijelom Armije BiH, ali se raspao nakon ubojstva zapovjednika HOS-a Hercegovine Blaža Kraljevića. Među vojnim povjesničarima prepoznat je, uz gardijske brigade, kao najelitnija hrvatska vojna postrojba koja je dala ključan doprinos u slamanju velikosrpske agresije i oslobađanju Republike Hrvatske.
Pozadina[]
Nakon Drugog svjetskog rata Hrvati su završili pod vlašću jugokomunista, koji su prezirali Hrvate jer je njihov nacionalizam bio najveća prijetnja opstanku Jugoslavije. Nakon smrti predsjednika Josipa Broza Tita u svibnju 1980., u Jugoslaviji su ojačale velikosrpske pod vodstvom Slobodana Miloševića. Svojom nacionalističkom retorikom radikalizirao je velik dio Srba, napose onih u Hrvatskoj koji su se počeli otvoreno protiviti hrvatskim vlastima nazivajući ih "ustaškim". Krajem 1990. započinje otvorena velikosrpska pobuna; utemeljena je paradržava SAO Krajina, a na stranu pobunjenika svrstala se i Jugoslavenska narodna armija. Zbog velikosrpske prijetnje u Hrvatskoj jača krajnja desnica čiji je ključni predstavnik obnovljena Hrvatska stranka prava pod vodstvom Dobroslava Parage. Iako vodstvo HSP-a nije namjeravalo imati stranačku vojsku, nakon slabih početnih reakcija hrvatske vlasti počeli su razmatrati osnivanje organiziranih vojnih postrojbi radi učinkovitije obrane hrvatske od velikosrpskih agresora. Osim nacionalne ugroze, drugi ključan razlog bio je nepovjerenje u udbaško-komunističke kadrove koji su zauzimali važne pozicije u novoformiranoj hrvatskoj vlasti.
Nastanak[]
Hrvatske obrambene snage utemeljili su 25. lipnja 2020. Dobroslav Paraga, Ante Paradžik, Alija Šiljak i još nekoliko vodećih pravaša nakon agresije JNA na Sloveniju. Istog dana osnovan je i Ratni stožer HOS-a pod Paradžikovim vodstvom, koji je isprva bio smješten u prostorijama zagrebačkog ogranka HSP-a (Šenoina ulica 13), a kasnije u Starčevićevu domu.[1] Neki pravaši protivili su se osnivanju HOS-a, smatrajući kako je nepotrebno stvarati novu dragovoljačku vojsku uz već postojeći Zbor narodne garde, a glavni tajnik Krešimir Pavelić je iz protesta čak napustio stranku.
Jačanje HOS-a[]
Isprva slabo naoružani pješačkim naoružanjem koji su sami nabavili, junačkim ratovanjem protiv velikosrpskih agresora privukli su pažnju hrvatske i svjetske javnosti. Zahvaljujući donacijama hrvatskog iseljeništva, vodstvo HOS-a nabavilo je veću količinu oružja, a jedan su top zarobljen u borbama protiv JNA simbolički postavili pred Starčevićev dom. Zbog dragovoljačkog novačenja i slabijih kriterija u odnosu na Zbor narodne garde, pridružio mu se velik broj Hrvata i Bošnjaka, ali i stranaca, od kojih je najpoznatiji Francuz Jean-Michel Nicolier. Među stranim pripadnicima HOS-a su bili i profesionalni vojnici koji su uvježbavali druge vojnike, zbog čega je HOS postao jedna od najelitnijih hrvatskih postrojbi. Prema dogovoru sa slovenskim ministrom obrane Janezom Janšom, neke HOS-ovce su u Sloveniji obučavali pripadnici Slovenske teritorijalne garde s iskustvom u borbi protiv JNA. Logori za obuku vojnika u Hrvatskoj bili su na Žumberku (instruktor Dubravko Klauderoti "Švabo"), u Varaždinu, Svetom Ivanu Zelini, maloj školi u zagrebačkoj Dubravi,šumama kod Bosiljeva u Gorskom kotru, Vrgorcu, na Žnjanu i Tugarama kod Splita te na otocima Braču i Čiovu. U BiH je ključni logor bio u Ljubuškom.
Djelovanje na bojištima[]
Broj HOS-ovaca u Hrvatskoj se povećao na 6000, a borili su se na svim bojištima. Djelovali su poluneovisno u odnosu na Zbor narodne garde, slušajući samo zapovijedi svojih časnika. Već od lipnja 1991. uključili su se u ratna zbivanja u okolici Knina, Kruševa, Lici i Krbavi.[2] U jesen 1991. sudjeluju zajedno s drugim hrvatskim postrojbama u osvajanju vojarni JNA diljem Hrvatske, a osobito su se istakli u Zagrebu. HOS se počeo osnivati u svim hrvatskim gradovima u kojima je djelovao i HSP, zbog čega ga dio hrvatskih građana smatra stranačkom vojskom. Kao posljedica HOS-ova djelovanja rasla je i popularnost HSP-a.
Istočnoslavonsko bojište[]
Paraga i Paradžik održavaju 10. rujna 1991. na glavnom zagrebačkom trgu demonstraciju Vukovarske satnije HOS-a pred 10.000 građana. Ta je satnija, pod vodstvom Roberta Šilića, bila sastavljena od vojnika koji su prošli obuku u Sloveniji, ratišta u Topuskom i Barilovićima te oslobađanje zagrebačkih vojarni Borongaj i Maršalke. U bitci za Vukovar pokazala je veliku hrabrost, spremnost i predanost, zbog čega je pretrpjela velike gubitke (od 58 pripadnika poginulo je čak 28).
HOS je djelovao i u okolici Vinkovaca, gdje je po nalogu Ratnog stožera poslano 200 dragovoljaca obučavanih na Žumberku za pripomoć i daljnje djelovanje prema Vukovaru. Predvodili su ih bojnik Eugen Meindorfer i satnik Dubravko Klauderoti, a sudjelovali su u oslobađanju mnogih naselja (Komletinci, Jarmina, Nušar, Mala Bosna, Nijemci, Vrbanja, Antin, Tordinci, Đeletovci i Cerići). Konkretne postrojbe HOS-a bile su 1. samostalna bojna "Marijan Baotić", samostalna satnija HOS-a Žumberak i 1. bojna HOS-a Žumberak posebne namjene, koja je krajem veljače 1992. imala 800 ljudi pod zapovjedništvom bojnika Ivice Zupkovića i satnika Ivana Zoraje. Osijek i Čepin branila je Čepinska bojna pod zapovjedništvom Slobodana Tolja.
Dalmatinsko bojište[]
HOS je imao veliku ulogu i u Dalmaciji, gdje je do svibnja 1991. već ustrojeno nekoliko satnija. Mnogi dalmatinski HOS-ovci prošli su obuku u Sloveniji, zbog čega su činili temelj obrane i otpora uz druge vojne postrojbe. Do listopada 1991. narasla je na 500 pripadnika, zbog čega je 2. studenog dobila status bojne i postala poznata kao 9. bojna HOS-a Rafael vitez Boban. U početku je njezin zapovjednik bio predsjednik splitskog ogranka HSP-a Jozo Radanović, a posebno se istakla dok joj je na čelu bio Marko Skejo. Veliko junaštvo pokazala je tijekom sudjelovanja u obrani Škabrnje na poziv Ante Gotovine[3], gdje se 42 dana suprostavljao sa samo 80 HOS-ovaca višestruko brojnijim agresorima.[4] Ubrzo nakon odlaska HOS-ovaca na odmor, Škabrnja je ponovno pala u četničke ruke Operacijom Kameleon, a oslobođena je 1995. u Oluji čemu su doprinijele mnoge postrojbe, pa tako i HOS.[5]
Južnodalmatinsko bojište[]
Četiri voda 9. bojne HOS-a sudjelovala su početkom studenog 1991. obrani Dubrovnika pod zapovjedništvom 4. gardijske brigade. Zajedno s ostalim braniteljima, izdržali su najžešći jugosrpski udar 6. prosinca, osobito se istaknuvši kod Srđa, kada su pružili snažan otpor niškim specijalcima i nevesinjskim četnicima potpomognutim topovnjača, zrakoplovima i tenkovima.[6] Brojčano nadmoćni neprijatelji bili su se prisiljeni povući s velikim gubitcima. Jedan od vodnika, Ivan Perkušić-Barba, svjedoči da su se uporni četnici povukli tek kad su začeli stihove hrvatske budnice "Evo zore, evo dana". Vojni povjesničari istakli su visoki moral i dobru strategiju HOS-ovaca, a neki smatraju da bi bez njihova doprinosa Srđ pao, čime bi Dubrovnik došao u četničke ruke. Sredinom 1992., sada u sastavu 114. brigade HV-a, 9. bojna HOS-a aktivno je djelovala na području Popova polja, doprinijevši deblokadi Dubrovnika i oslobođenju hrvatskog juga.[7]
Ličko bojište[]
Na ličkom bojištu HOS se istakao u bitci za Gospić, gdje su došli na poziv zapovjedništva obrane Gospića upućen Dobroslavu Paragi. Pod vodstvom pukovnika Valentina Rajkovića, 19. bojna "Vitez Jure Francetić" odmah se stavila pod zapovjedništvo 118. brigade HV-a te je mjesecima držala najteže obrambene položaje i prilaze gradu.[8]
Politički prijepori[]
Hrvatski policajci ubili su 21. rujna 1991. u okolici Zagreba Antu Paraždika nakon primanja anonimne dojave da su u automobilu martićevci. Na mjestu načelnika Ratnog stožera HOS-a privremeno ga je zamijenio Anto Đapić. Nakon pada Vukovara čelnici HSP-a bivaju uhićeni, što izaziva pravaški prosvjed na trgu bana Jelačića. Tijekom suđenja pred komisijom za Vukovar optuženi su za špijuniranje u korist jugoslavenske tajne službe, doprinos padu Vukovara i pokušaj novog napada na Banske dvore. Vrhovni sud RH odbacio je 13. prosinca sve optužbe protiv čelnika HSPa kao neosnovane.
Integracija u Hrvatsku vojsku[]
[[|]]
Izvori[]
Literatura[]
Književna literatura[]
Mrežna literatura[]
Tiskovna literatura[]
- Pročitajte čitavu kronologiju povijesti slavnog HOS-a, www.otporas.com
- DA SE NE ZABORAVI HOS u Domovinskom ratu 1991. - 1995. HU Benedikt
- Šulj, Tomislav: HOS 1991. u Vukovaru: ratna priča i fotografije s prve linije Večernji list, 18. studenog 2015.
- ↑ 25. lipnja 1991. osnovane Hrvatske obrambene snage - HOS, www.narod.hr, objavljeno 25. lipnja 2020., pristupljeno 22. siječnja 2021.
- ↑ Paraga, Dobroslav: In memoriam vukovarskim braniteljima Satnije HOS-a, 28. studenog 1997., Zagreb
- ↑ GENERAL MIKOLČEVIĆ: Kada je trebalo braniti Škabrnju, Gotovina je rekao: "Zovite Skeju i HOS-ovce!", www.portal.braniteljski-forum.com, 13. travnja 2017.
- ↑ Portret Marka Skeje: Ratni heroj i porezni dužnik Večernji list, 8. rujna 2017.
"Tijekom 1993. prema zapovijedi Ante Gotovine odlazi braniti Škabrnju koju su u to vrijeme napadale snage Kapetana Dragana, Crvene beretke Milorada Ulemeka Legije, arkanovci i lokalni martićevci, kojima se 42 dana suprotstavljao s 80 hosovaca." - ↑ Horvatić, Petar: 22. ožujka 1993. Škabrnja - zašto su IX. bojna HOS-a i Marko Skejo legende Domovinskog rata, www.narod.hr, 22. ožujka 2018.
- ↑ Horvatić, Petar: Što su HOS-ovi junaci učinili za Dubrovnik i zašto ih mediji kriminaliziraju?, www.narod.hr, 3. rujna 2017.
- ↑ HOS NAŠ PONOS - u obrani Dubrovnika Croatia Rediviva, 5. prosinca 2017.
- ↑ Paraga, Dobroslav: Namjerno prešućeni dragovoljci HOS-a, www.hsp1861.hr, 3. listopada 2002.