FANDOM


Dr. Franjo Tuđman (14. svibnja 1922., Veliko Trgovišće - 10. prosinca 1999., Zagreb), hrvatski povjesničar i državnik, utemeljitelj i prvi predsjednik samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Rođen je 1922. u hrvatskoj katoličkoj obitelji koja je podržavala Mačekov HSS. Tijekom Drugog svjetskog rata borio se na strani partizana, a u poraću je djelovao u Glavnom stožeru JNA u Beogradu. Od 1961. do 1967. vodio je Institut za historiju radničkog pokreta, nakon čega je zbog optužbi za nacionalizam izbačen iz Saveza komunista i prisilno umirovljen.

Nakon Hrvatskog proljeća osuđen je na 2 godine zatvora, ali je pušten nakon 9 mjeseci. Ponovno je uhićen 1981. nakon što je u intervjuu švedskoj televiziji napao jasenovački mit o 700.000 žrtava i dokazao da je u sabirnom logoru Jasenovac poginulo tek osamdeset tisuća zarobljenika. Jasenovački mit koristili su jugokomunisti za demoniziranje Hrvata čiji je nacionalizam bio najveća prijetnja opstanku komunističke Jugoslavije.

Kao zagovornik hrvatske samostalnosti, angažirao se potkraj 1980-ih i osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu, čiji je predsjednik ostao do smrti. Nakon pobjede na izborima 1990. postaje predsjednik SR Hrvatske, a 1992. i Republike Hrvatske. Autor je Deklaracije o neovisnosti Hrvatske i preambule Ustava RH. Tijekom Domovinskog rata vodio je obranu Hrvatske od velikosrpske agresije kao vrhovnik[1] Hrvatske vojske. Ponovno je izabran za predsjednika 1997., ali se ubrzo razbolio i završio na liječenju. Prije smrti se obratio na katoličanstvo, a na mirogojskom sprovodu počast mu je odalo preko 200.000 ljudi.[2]

Nakon njegove smrti Hrvatsku je zahvatio val detuđmanizacije i umanjivanja vrijednosti Domovinskog rata koji su predvodili Ivica Račan i Stipe Mesić. Ipak, u srcima Hrvata ostao je zapamćen kao hrvatski velikan i domoljub kojim su završile "zlatne devedesete" svehrvatskog jedinstva. U današnje doba Tuđmanovu politiku najbolje slijede Hrvatski suverenisti i dr. Miroslav Škoro.[3]

Rođenje, djetinjstvo i mladost (1922. - 1941.)

Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću. Njegovi roditelji, Stjepan i Justina (rođ. Gmaz) bili su Hrvati katolici, po zanimanju seljaci, srednjeg imovnog staleža. Osim Franje imali su još dva sina: Ivicu i Stjepana. Otac Stjepan bio je općinski načelnik i ugledni član HSS-a. Majka Justina umrla je 1929. kad je Franjo krenuo u osnovnu školu, koju je pohađao u rodnom mjestu do 1933.[4] Nakon toga pohađao je Državnu II. mušku građansku školu (1935. - 1939.) i Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939. - 1941.), uglavnom se uzdržavajući sam.

Narodnooslobodilačka borba (1941. - 1945.)

LupaPodrobniji članak o temi: Narodnooslobodilački pokret u Zagorju
Još prije Drugog svjetskog rata Tuđman je pokazao zanimanje za komunizam. Čitao je dostupnu komunističku literaturu (Marx, Lenjin, Krleža i Cesarec) te se družio sa Stjepanom Cerjanom i drugim SKOJevcima. Hrvatska enciklopedija navodi da je 1940. uhićen zbog sudjelovanja u ljevičarskoj manifestaciji.[5] Iako su njegovi roditelji u početku podržavali NDH (kao i većina domoljubnih Hrvata), Tuđman je u proljeće 1941. pristupio partizanima, a 1942. učlanio se u KPJ.

Franjo Tuđman djelovao je u Zagorju, te je od 1942. bio ravnatelj ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog Zagorja), od 1943. zamjenik 2. zagorskog partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara brigade "Braća Radić", komesar 32. divizije i načelnik Personalnog odsjeka Štaba 10. korpusa. Otac Stjepan bio je vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, a brat Stjepan poginuo je u proljeće 1943. od četničke ruke. U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab NOVJ-a u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela.[5]

Život i karijera u Titovoj Jugoslaviji (1945. - 1990.)

Vojna karijera (1946. - 1961.)

U travnju 1946. Tuđmanove je pogodila obiteljska tragedija: Titova OZNA mučki je ubila njegove roditelje[6], ali Franjin uspon u vojsci nije bio spriječen: od 1951. do 1957. studirao je na Višoj vojnoj akademiji JNA. Iste godine objavio je djelo Rat protiv rata u kojem zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanog naroda. Dana 23. svibnja 1954. postaje tajnik, a u svibnju 1958. i predsjednik teniskog kluba JSD Partizan Beograd, koji je u drugoj i trećoj Jugoslaviji zapravo bio vojni klub. Tuđman je odabrao prepoznatljive crno-bijele dresove po uzoru na Juventus.[7]

Od 1957. radio je u Generalštabu JNA kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave, a potkraj 1960. promaknut je u čin general-bojnika. Ipak, 1961. napušta vojnu službu i odlazi u Zagreb.[5] Razlozi za to su mnogostruki: vojna služba u SFRJ osiguravala je materijalno siguran, ali duhovno skučen život, napose za Tuđmana čiji se vojni, povijesni, politički, kulturni i vjerski interesi nisu mogli zadovoljiti u takvom miljeu. Također, dogmatizam i ideološko zatupljivanje karakteristično za svaku vojsku (a posebno za potpuno indoktriniranu JNA nije predstavljalo ozračje u kojem se moglo koliko-toliko odstupiti od političkog pravovjerja.

Znanstvena karijera (1961. - 1967.)

Dana 1. listopada 1961. Franjo Tuđman osniva Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), čiji će ravnatelj ostati sve do kraja 1967. Tijekom vođenja instituta postavio je ambiciozan plan razvoja, okupio brojne ugledne suradnike, a 1963. pokrenuo i časopis Putevi revolucije, čiji će glavni urednik ostati sve do travnja 1967. Od 1963. do 1967. izvanredni je profesor na Fakultetu političkih nauka (danas Fakultet političkih znanosti), gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Stupanj doktora povijesnih znanosti dosegao je 1965. na Filozofskom fakultetu u Zadru tezom Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. Od 1962. do 1967. bio je predsjednik Komisije za međunarodne odnose i član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, a od 1965. do 1969. zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabor SRH i predsjednik Komisije za naučni rad.[5]

Zbog suprotstavljanja službenom komunističkom stajalištu o HSS-u i Sporazumu Cvetković-Maček te kritičkog pisanja o Drugom svjetskom ratu, Tuđman je u ožujku 1964. optužen za buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu narodnom pitanju, a u travnju 1967. smijenjen je s položaja ravnatelja Instituta, otpušten s Fakulteta, izbačen iz SKJ i prisilno umirovljen u dobi od 45 godina.[5] Tuđman je među prvima otvorio raspravu o nametanju krivnje Hrvatskoj zbog NDH, centralizaciji Jugoslavije, Jasenovačkom mitu i drugim jugokomunističkim lažima, zbog čega je bio trn u oku tadašnjem totalitarnom režimu.

Nacionalističko djelovanje (1967. - 1984.)

Nakon izbacivanja iz SKJ djelovao je u Matici iseljenika Hrvatske (predsjednik Komisije za Sjevernu Ameriku) i Matici hrvatskoj (predsjednik Komisije za povijest te član Upravnog i Izvršnog odbora); nastupao je na tribinama i držao govore o suvremenoj hrvatskoj povijesti i teškom stanju u totalitarnoj Jugoslaviji. Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću uhićen je u siječnju 1972. i u montiranom procesu osuđen na dvije godine zatvora, ali je zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kazna smanjena na samo devet mjeseci.[5]

U veljači 1981. ponovno je uhićen i osuđen na tri godine zatvora te pet godina zabrane javnog djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji, francuskom radiju i emigrantskom listu Hrvatska država u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i ogromnom preuveličavanju broja žrtava sabirnog logora Jasenovac. Od siječnja 1982. do veljače 1983. izdržavao je zatvorsku kaznu u Lepoglavi; nakratko je pušten radi liječenja, ali je u svibnju 1984. ponovno vraćen u zatvor, no ponovno je pušten u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja.[5]

Političko djelovanje (1987. - 1992.)

Politička putovanja i pitanja (1987. - 1989.)

Nakon što mu je 1987. vraćena oduzeta putovnica, Franjo Tuđman putovao je po Europi i Sj. Americi, gdje je držao predavanja hrvatskim iseljenicima zauzimajući se za hrvatsku nacionalnu pomirbu te povezivanje domovine i dijaspore.[5] Najvažniji elementi njegove politike bile su odbacivanje ustaštva i komunizma kao totalitarnih nadnacionalnih ideologija koje su razjedinile hrvatski narod, oslon na hrvatsko iseljeništvo uz svijest da će se borba za samostalnu Hrvatsku voditi u samoj domovini, povezivanje Hrvatske i BiH te pokušaj dogovora sa Srbima kao najmoćnijim i najmasovnijim narodom u Jugoslaviji.

Ipak, dva pitanja ostala su otvorena: položaj Srba u Hrvatskoj i status BiH. Zbog namjerno dvosmislene formule u ustavu SR Hrvatske tumačilo se da su Srbi konstitutivni narod i da imaju pravo na odcjepljenje, što je pomoglo Slobodanu Miloševiću da pokrene velikosrpsku agresiju i genocid nad Hrvatima. Situacija s BiH bila je još složenija: iako je Tuđman smatrao da Hrvatska i BiH čine zemljopisno-prometno-gospodarsku cjelinu, bosanski Srbi (33% stanovništva) odlučno su odbijali bilo kakav savez s Hrvatskom. Situaciji nisu pomagali ni zahtjevi hrvatskih pravaša koji su zahtijevali ujedinjenje Hrvatske i BiH, s obzirom na to da su Bosna i Hercegovina bile hrvatske povijesne pokrajine dok ih Tito nije oduzeo Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata.

Osnivanje stranke i djelovanje u SRH (1989. - 1992.)

Nakon smrti jugoslavenskog diktatora J. B. Tita bilo je vidljivo da se Jugoslaviji bliži kraj. U Srbiji su komuniste zamijenili nacionalisti predvođeni Slobodanom Miloševićem, a hrvatski komunisti su se bojali, sjećajući se nasilnog sloma Hrvatskog proljeća. Stoga su se počele osnivati prve stranke, ali u Hrvatskoj je nedostajala jaka domoljubna opcija koja bi bila spremna predvoditi narod i Crkvu u borbi protiv velikosrpske agresije.

Stoga je 17. lipnja 1989. održana osnivačka skupština nove stranke koju je osnovao Franjo Tuđman, a koja je dobila ime Hrvatska demokratska zajednica. Bilo je zamišljeno da se održi u hotelu Panorama, ali je zbog zabrane održana u barakama NK Borac na Jarunu. Skupštini je nazočilo 48 članova od kojih je 20 bilo iz Osijeka.[8] Tuđmanova zamisao bila je da HDZ bude masovni nacionalni pokret koji bi okupio mnoge političke sastavnice: starčevićanski pravaški nacionalizam, radićevski mirotvorni pokret i hrvatsku državotvornu ljevicu.[5]

Na parlamentarnim izborima 1990. HDZ osvaja 42% glasova, a Tuđman postaje predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske. Službeno je proglašen predsjednikom 30. svibnja, dana koji se danas slavi kao Dan državnosti, iako je od 2000. do 2019. izgubio na značaju zbog odluka socijalističkog premijera Ivice Račana.[9] Jedan je od autora Deklaracije o neovisnosti Hrvatske od 25. lipnja 1991. i preambule Ustava Republike Hrvatske.[10]

Tuđmanov koncept HDZ-a

Tijekom Tuđmanove vladavine temeljna načela HDZ-a bila su:

  • Ujedinjenje svih Hrvata, bez obzira na svjetonazor ili religiju
  • izlazak iz tzv. Balkana i ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug
  • reafirmacija potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija (kultura, jezik, povijest) - odličan primjer je rehabilitacija bl. Alojzija Stepinca
  • djelomična revalorizacija NDH i SFRJ, revizija hrvatske povijesti

Pristaše i protivnici HDZ-a

U Tuđmanovo doba HDZ je imao snažnu potporu među Hrvatima, pogotovo onima u BiH i dijaspori, a protivnici su mu bili projugoslavenski nastrojeni Hrvati i krajnja desnica koju je predvodio HSP, a čiji je cilj bila obnova NDH, odnosno stvaranje moderne hrvatske države u njezinom povijesnom obliku, zajedno s Bosnom i Hercegovinom.

Predsjednik Republike Hrvatske (1992. - 1999.)

Velikosrpska agresija i Domovinski rat (1992. - 1995.)

Na predsjedničkim izborima 1992. uvjerljivo je pobijedio, a njegova stranka HDZ pobijedila je na svim parlamentarnim izborima. U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Federacije u savez suverenih država ili mirnog razlaza njezinih članica, a istovremeno je poticao oblikovanje Hrvatske vojske i jačanje vojne moći Hrvatske.[5] U to doba na Hrvatsku je izvršena agresija s ciljem pripajanja većine hrvatskog teritorija Velikoj Srbiji. Kombinacijom stalnih pregovora i povremenih vojnih akcija izborio se za primanje Hrvatske u Ujedinjene narode i međunarodno priznanje Hrvatske 1992.[5]

Prema ocjeni većine sudionika i promatrača (David Owen, Richard Holbrooke, Misha Glenny, Veljko Kadijević, Borislav Jović, Radovan Radinović, Davor Domazet, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko, Davor Marijan i Mate Granić), dr. Franjo Tuđman rat je vodio briljantno. S druge strane, kontroverzni general Martin Špegelj smatrao je kako Tuđman precjenjuje snagu JNA, a negativno je njegovo vodstvo ocijenio i bivši komunistički dužnosnik te hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, poznat po odavanju hrvatskih državnih tajni Haškom sudu. Ipak, usred teške ratne situacije Tuđman je našao vremena i za znanstveno napredovanje, zbog čega je od 1992. postao redoviti član HAZU.[4]

Kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske predvodio je 1994. vojne operacije oslobođenja Maslenice, Novskog Ždrila, Zemunika i brane Peruća, a 1995. i operaciju Bljesak kojom je oslobođen dio zapadne Slavonije.[11] Ipak, najznačajnija od svih operacija nedvojbeno je Oluja, kojom je oslobođena petina hrvatskog teritorija i kojom je napokon slomljena četnička paradržava SAO Krajina.[12] Hrvatsku pobjedu simbolično je označilo oslobođenje Knina 5. kolovoza, što se u Hrvatskoj i danas slavi kao Dan pobjede.

Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina povijesne su hrvatske zemlje, kojima su do 1463. vladali vladari hrvatske krvi koji su govorili hrvatskim jezikom, a Srba do dolaska Osmanlija uopće i nema! Zapravo, srpska pravoslavna crkvena vlast u BiH postoji tek od 1709.! Današnji "Bošnjaci" zapravo su potomci Hrvata katolika i bogumila koji su tijekom osmanske okupacije prisilno prešli na islam. Svaka hrvatska država, sve do NDH, imala je Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio i srce svoga teritorija. Nažalost, jugoslavenski diktator Tito oteo je BiH Hrvatskoj i proglasio je samostalnom državom, uz prisilna iseljavanja Hrvata iz BiH te mržnje prema njima zbog hrvatskog domoljublja i katoličanstva, koje se još i danas zadržalo u dijelu filokomunističkih hrvatskih državljana.[13]

Politika dr. Franje Tuđmana prema BiH uporno je proglašavana kontroverznom, pa čak i neofašističkom, a pristaše takvog stava skloni su izjednačavanju Hrvatske i Srbije kao "suagresora na BiH", okrivljavanja predsjednika Tuđmana zbog ratova i prešućivanja monstruoznih pokolja nad Hrvatima, pa čak i malenom djecom, koju je činila Armija BiH. U hrvatskom medijskom prostoru još uvijek je prisutna teorija urote o tome da su Tuđman i Milošević htjeli podijeliti BiH; međutim, ta teorija uopće nema smisla, ne samo zato što su u to doba četnici bili naoružani do zuba, a Hrvati razoružani i u teškom položaju, nego i zato što se nakon sastanka u Karađorđevu velikosrpska agresija na Hrvatsku razbuktala svom snagom, od Vukovara do Dubrovnika. S druge strane, Tuđmanovi pristaše ističu da je Hrvatska mnogo pomogla stanovnicima BiH tijekom rata, pa čak i primanjem tisuća izbjeglica, zbog čega se opravdano postavlja pitanje: ako je Hrvatska bila agresor na BiH, zašto su Bošnjaci bježali u Hrvatsku, a ne u Srbiju?

"Prema Bosni i Hercegovini vodio je politiku koja se mijenjala ovisno o njegovu shvaćanju BiH i hrvatskih interesa, o politikama drugih aktera u BiH i regiji, kao i o politici međunarodne zajednice, te je imala različite faze i oblike: od suradnje s Muslimanima (Bošnjacima) i zajedničkog otpora srpskoj agresiji (1991–92), poticanja sukoba Hrvata i Bošnjaka, u kojima su počinjeni zločini nad civilnim stanovništvom (1993–94), do politike zaustavljanja sukoba i obnove suradnje Hrvata i Bošnjaka te okončanja rata u BiH (1994–95). Ta je politika izazvala kontroverzije u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti, a Hrvatsku je 1993–94. izložila međunarodnom pritisku i političkoj izolaciji."
—Hrvatska enciklopedija[5]

Kontekst Tuđmanove politike prema BiH bio je složen, ne samo zbog toga što su četnici htjeli okupirati BiH i pripojiti je Velikoj Srbiji, nego i zato što su Bošnjaci htjeli unitarnu i cjelovitu BiH. S obzirom na to, Tuđman je pokušavao očuvati Hrvate u BiH i omogućiti im što bolji položaj u budućoj BiH, a u slučaju raspada BiH pripojiti Herceg-Bosnu Republici Hrvatskoj. Pozitivne posljedice te politike bile su očuvanje cjelovitosti BiH i hrvatski utjecaj u Federaciji BiH (koji je slabio kako je opadao broj Hrvata), a negativne posljedice bile su ukidanje Herceg-Bosne, odnosno hrvatskog entiteta u BiH, i njezino pripojenje Federaciji.

Gospodarske i društvene promjene u Hrvatskoj

Tijekom Tuđmanove vladavine, mlada hrvatska država prošla je kroz mnoge gospodarske i društvene promjene. Uvedena je demokracija, poštuju se ljudska prava, djeluje više stranaka, provodi se denacionalizacija. Tuđmanovi protivnici smatraju da se nije dovoljno poštovala sloboda medija, a njegovi pristaše ističu izlaženje protuhrvatskih novina kao što su Feral Tribune i Novosti. Naglašavaju i kako nijedan novinar nije stradao ili dobio zatvorsku/novčanu kaznu, za razliku od doba komunizma kad oporbeno novinarstvo uopće nije postojalo, a mediji su prvenstveno služili za propagandu i manipulaciju javnim mnijenjem.

S druge strane, ljevičari koji su došli na vlast 2000. proveli su čistku na HRT-u i tzv. medijima glavne struje.[14] Zanimljivo je primijetiti kako su s HRT-a potjerani svi domoljubi i konzervativci (Karolina Vidović-Krišto, Tihomir Dujmović, Hloverka Novak-Srzić), a povlašteni svi jugonostalgičari (Saša Kosanović, Aleksandar Stanković, Maja Sever).[15] Nakon Tuđmanove smrti dio medija prešao je u strano vlasništvo, a broj senzacionalističkih članaka naglo je porastao. Pod parolom "detuđmanizacije" u medijskome prostoru, moglo bi se opaziti političko prestrojavanje u tabor lijevo-liberalne opcije, koje će desniji politički komentatori kvalificirati "rashrvaćivanjem" i povijesnim revizionizmom "neojugoslavenske" i "zapadnobalkanske" provenijencije.[16]

Poslijeratna politika (1995. - 1999.)

Tuđmanove zasluge u oslobođenju Hrvatske

U poslanici u prigodi Dana državnosti i 5. obljetnice samostalnosti hrvatske države, 29. svibnja 1995. godine, na svečanoj sjednici Hrvatskog sabora naglasio: "Hrvatska - politički i moralni pobjednik". Istog dana, u povodu pete obljetnice hrvatske državnosti, svečano u Zagrebu otvorio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Dan poslije, u Zagrebu, na Jarunu je održan, u povodu Dana državnosti, svečani mimohod, najveći prikaz hrvatskih oružanih snaga – na kopnu, moru i u zraku. Ispred svečane tribine, pred Predsjednikom kao vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga, prodefiliralo je više od 3700 sudionika mimohoda.

Tuđman je zarana shvatio da Hrvatska može krenuti u konačno oslobođenje svojih okupiranih teritorija tek kad ne bude nikakvih dilema o konačnom pobjedniku. Proslavljene operacije Bljesak i Oluja potvrdile su tu državničku mudrost. Upravo je operacija Oluja, postala Tuđmanov vječni spomenik. Kada god se slavi obljetnica Oluje, kada se govori o oslobađajućim operacijama Hrvatske vojske, međunarodnom priznanju zemlje, korijenima hrvatske državnosti, Tuđmanovo ime je nezaobilazano.

Tuđmanove zasluge u oslobođenju Vukovara

Za razliku od onih koji su u sveopćoj euforiji na tenkovima namjeravali ući i u Vukovar, Tuđman je i tom prilikom uvidio da su vremena ratovanja prošla i da Hrvatska mora prihvatiti prijedlog međunarodne zajednice o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Tu, kako je to volio slavodobitno ponavljati, nije učinjena nijedna ozbiljnija strateška pogreška.

„Što mi preostaje da vam još obećam?” - pitao je Tuđman 26. kolovoza 1995. godine nepregledno mnoštvo na splitskoj rivi. Deseci tisuća Splićana, koji su toga dana s neopisivim oduševljenjem dočekali Vlak slobode, počeli su tada skandirati „Vukovar, Vukovar!” Ni predsjednik Tuđman nije ostao dužan, ustvrdio je da će hrvatski narod svojom politikom osloboditi Vukovar, simbol otpora u obrani i uspostavi nezavisne Hrvatske i istočnu Slavoniju, zapadni Srijem i Baranju, koji su bili i ostali hrvatska zemlja. Dolazak Vlaka slobode iz Zagreba u Split preko Karlovca, Gospića i Knina, čime je ponovno povezan sjever i jug Hrvatske, bilo je jedno od velikih ispunjenih obećanja koja je dao Franjo Tuđman.

Tuđmanovo obećanje iz Splita, ostvareno je 8. lipnja 1997. godine kada je Vlak mira stigao iz Zagreba u Vukovar. Bio je sastavljen od 21 vagona iz svih hrvatskih županija, a u njemu su bili najviši politički dužnosnici, crkveni velikodostojnici, članovi diplomatskog zbora, te brojni uglednici iz javnog, kulturnog, znanstvenog i gospodarskog života Hrvatske. On je označio povratak Hrvatske u Vukovar, u hrvatsko Podunavlje, na njene istočne granice. Tuđman je nazvao Vlak mira simbolom povratka prognanika i pružanja ruke onima, koji nisu okrvavili ruke. Obraćajući se okupljenom narodu, predsjednik Tuđman je pozvao na praštanje jer pobjednik, koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio.

Tuđmanove zasluge u uspostavi BiH

S druge strane, Tuđman je mnogo više nevolja imao u Bosni i Hercegovini, u kojoj je Hrvatska u kaotičnim zbivanjima štitila interese svojih sunarodnjaka. Iako je prvi diplomatski priznao Bosnu i Hercegovinu, a i oružjem branio njezin teritorijalni integritet, Tuđman je od Bošnjaka, ali i dijela međunarodne diplomacije, uporno optuživan za pokušaj razbijanja te države. Međutim, tu je pokazao da bez Republike Hrvatske ne može biti trajnog mirovnog rješenja, sadržanog u Daytonskom sporazumu, čiji je supotpisnik bio.

Tuđman i vanjska politika

U poslanici u prigodi svečanog primanja Hrvatske u Vijeće Europe, kao 40. punopravne članice, 6. studenoga 1996. godine, Franjo Tuđman je naglasio da je "Hrvatskoj mjesto sa srednjoeuropskim zemljama od Baltika do Jadrana i još određenije, s jadransko-podunavskim zemljama, kojima Hrvatska najuže pripada". Nakon tegoba s želucem, na pregledu u vojnoj bolnici Walter Reed u glavnom gradu SAD-a Washingtonu u studenom 1996. dijagnosticiran mu je rak želuca. Dijagnoza i kasnije liječenje tajeni su od javnosti.[17]

Tijekom devet godina svoje vladavine susreo se s mnogim svjetskim državnicima, među kojima su američki predsjednici George W. Bush i Bill Clinton, britanska premijerka Margaret Thatcher, ruski predsjednik Boris Jeljcin, kineski predsjednik Jiang Zemin, argentinski predsjednik Carlos Menem, talijanski predsjednici Francesco Cossiga i Carlo Azeglio te mnogi, mnogi drugi. Nekoliko se puta susreo i s papom Ivanom Pavlom II. koji je 1994. i 1998. posjetio Hrvatsku, inače državu s 88% katolika i još nešto više od 5% drugih kršćana.[11]

Posljednjih se godina nerijetko sukobljavao i sa zapadnim diplomatima, uporno ih optužujući da Hrvatsku opet pokušavaju uvući u neke nove balkanske zajednice (Zapadni Balkan). Naglašavao je da su za Hrvatsku neprihvatljive neojugoslavenske ili neojaltske asocijacije. Zbog te političke tvrdoglavosti, kao državnik starog kova, u zemlji i svijetu je stekao mnogo osporavatelja. Da bi spriječio utamničenje Hrvatske u nekoj novoj jugoslavenskoj zajednici, uveo je 1997. izmjene u Ustav Republike Hrvatske kojima je sudbinu prepustio većini naroda, postavivši visoke pragove za ulazak u integracije (tzv. Tuđmanova tvrđava) a da bi hrvatske građane zaštitio od moguće samovolje, izdajništva, sluganstva, korumpiranih i servilnih hrvatskih političkih elita na vlasti.[18]

Tuđmanovi posljednji javni nastupi

Prolazom kroz tunel Sveti Rok, 16. listopada 1999. godine, označio je završetak radova na proboju najdužega tunela kroz Velebit. Posljednji Tuđmanov međunarodni nastup bio je 28. listopada 1999. godine tijekom posjeta u Rimu kod pape Ivana Pavla II.[19] Na blagdan Svih svetih, na Medvedgradu, na Oltar domovine položio je vijenac za sve pale branitelje koji su poginuli za Hrvatsku. Istog dana, zbog bolesti, smješten je u Kliničku bolnicu Dubrava i podvrgnut kirurškom zahvatu. Svoj posljednji državnički posao obavio je 7. studenoga 1999. godine, proglasivši nove izborne zakone što ih je 29. listopada usvojio Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora.

Obraćenje, bolest i smrt

Još od 1996. dr. Franjo Tuđman liječio se u SAD-u od teške bolesti.[20] Neki znanstvenici tvrde da postoji velika vjerojatnost da ta bolest nije prirodna; dr. Andrija Hebrang, na temelju činjenice da su Tuđman i njegov legendarni ratni ministar Gojko Šušak dobili istu bolest u istom danu, zaključuje da je namjerno otrovan. General Ljubo Ćesić-Rojs dodaje da je, osim njih dvojice, u isto vrijeme obolio i dr. Mate Boban, predsjednik HR Herceg-Bosne.[21] S obzirom na to da u Hrvatskoj nije provedena lustracija, o ovoj temi se nije istraživalo.

Nekoliko mjeseci prije smrti, dr. Franjo Tuđman napokon se s ateizma obratio na katoličanstvo.[20] Nakon četrdeset dana liječenja u zagrebačkoj KB Dubrava, Tuđman je preminuo 10. prosinca 1999. u 23:15 sati. Od 11. do 13. prosinca njegovo je tijelo izloženo u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku, gdje su mu deseci tisuća ljudi došli iskazati posljednju počast. Pokopan je 13. prosinca u posebnu, upravo izgrađenu grobnicu na ulazu u Mirogoju, iza Crkve Krista Kralja. Na sprovodu je bilo oko 200.000 ljudi, što znači da je Tuđmanov sprovod postao drugi najposjećeniji sprovod u cijeloj hrvatskoj povijesti, odmah nakon sprovoda Stjepana Radića, na kojem je bilo 210.000 ljudi (60.000 HSS-ovaca i 150.000 građana), što je samo 10.000 više od Tuđmanovog.[22]

Njegovom smrću završila je obnova hrvatske državnosti i najuspješnije doba hrvatske moderne povijesti.[23] To doba čini kraj polustoljetnog jugoboljševičkog totalitarizma, raspad krvave Jugoslavije i obnova samostalne hrvatske države nakon 888 godina (od Pacte convente 1102.) Unatoč nepovoljnom međunarodnom položaju i velikosrpskoj agresiji, Tuđman je dao velik doprinos u uspostavi hrvatske države i time ispunio tisućljetni san. Nakon njegove smrti na vlast je došao SDP i proveo detuđmanizaciju, no osnivanjem Domovinskog pokreta Hrvati su dobili nadu da će Tuđmanov san ipak nastaviti živjeti.

Djela

  • Rat protiv rata (Zagreb, 1957.; 2. izd. 1969.; slovensko izd. Vojna protiv vojni, Ljubljana, 1961.)
  • Stvaranje socijalističke Jugoslavije (Zagreb, 1960.; slovensko izd. Rojstvo socijalističke Jugoslavije, Ljubljana, 1961.)
  • NOR u Jugoslaviji (Vojna enciklopedija, br. III., 1960.)
  • Okupacija i revolucija (Zagreb, 1963.)
  • Uvod u historiju socijalističke Jugoslavije (1964.)


[[|]]


poveznice

https://hr.wikipedia.org/wiki/Franjo_Tu%C4%91man

https://www.tudjman.hr/zivotopis

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=62628

Izvori

  1. Hrvatski poslovni forum: Najviši vojni čin u Hrvatskoj vojsci koji se koristio od 1995. do 2002.
  2. Pavličević, Dragutin: Povijest Hrvatske, str. 565, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2007.
  3. 24sata: Miroslav Škoro: FRANJO TUĐMAN JE BIO VOĐA, A POSLIJE NJEGA POSLOVOĐE
  4. 4,0 4,1 Moljac: Biografije - dr. Franjo Tuđman
  5. 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 5,11 Hrvatska enciklopedija: Tuđman, Franjo
  6. Otac Franje Tuđmana ležao je u krvi, a u ruci je držao pismo
  7. Hudelist, Darko: Tuđman - biografija, str. 211, Profil Klett, 2004.
  8. Narod: 17. lipnja 1989. osnovan HDZ - tko je bio na osnivačkoj skupštini i što je ostalo od HDZ-a danas?
  9. Matica hrvatska: [1], Marijan Lipovac, Vijenac, br. 505, 11. srpnja 2013.
  10. Opća i nacionalna enciklopedija: Tuđman, Franjo
  11. 11,0 11,1 Životopis - dr. Franjo Tuđman, www.tudjman.hr, pristupljeno 30. lipnja 2020.
  12. N1: Na današnji dan prije 24 godine oslobođena gotovo petina okupiranog teritorija, objavljeno 5. kolovoza 2019.
  13. Vukoja, Božo: "Hrvat žive vatre - križni put hrvatskog svećenika i njegova naroda", str. 326. - 328., drugo izdanje, Crnac, 1999. ISBN 953-92638-1-2
  14. Lukić, Zorislav: "Tuđman je uvijek kriv", Vijenac, br. 432., 23. rujna 2010.
  15. Hrvatski tjednik: "NA HTV-u NEMA MJESTA ZA HRVATSKE NOVINARE - Pupovac nakon HDZ-a ovladao i HTV-om!", br. 717., Tempus d.o.o., Zadar, 21. lipnja 2018.
  16. Čelan, Joško: ""Josipovićeva i Milanovićeva Partija/Udba, preko svojih pijuna Obersnela i Frljića, lustrira hrvatske kulturnjake i stvara novu 'Bijelu knjigu'", www.dnevno.hr, objavljeno 20. studenoga 2014.
  17. "Tajna Tuđmanove BOLESTI", www.nacional.hr, objavljeno 9. srpnja 2005.
  18. Franjo Tuđman: "Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno - prodane duše".
  19. Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, str. 564., Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2007. ISBN 978-953-6308-71-2
  20. 20,0 20,1 "Predsjednik", 1. epizoda, prikazana 20. siječnja 2020., autor i redatelj Gordan Malić
  21. TEMA O KOJOJ SE ŠUTI GODINAMA: Tuđmana i Šuška su najvjerojatnije otrovali, samo tko?, www.portal.braniteljski-forum.com, objavljeno 6. veljače 2017.
  22. Kulundžić, Zvonimir: "Stjepan Radić i njegov republikanski ustav", str. 196., vlastita naklada, Zagreb, 1989
  23. Obućina, Vedran: "Posljednji hrvatski državnik", Vijenac, br. 490., 13. prosinca 2012.

Literatura

Community content is available under CC-BY-SA unless otherwise noted.