FANDOM


Dr. Franjo Tuđman (14. svibnja 1922., Veliko Trgovišće - 10. prosinca 1999., Zagreb), hrvatski povjesničar i državnik, utemeljitelj i prvi predsjednik samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Rođen je 1922. u hrvatskoj katoličkoj obitelji koja je podržavala Mačekov HSS. Tijekom Drugog svjetskog rata borio se na strani partizana, a u poraću je djelovao u Glavnom stožeru JNA u Beogradu. Od 1961. do 1967. vodio je Institut za historiju radničkog pokreta, nakon čega je zbog optužbi za nacionalizam izbačen iz Saveza komunista i prisilno umirovljen.

Nakon Hrvatskog proljeća osuđen je na 2 godine zatvora, ali je pušten nakon 9 mjeseci. Ponovno je uhićen 1981. nakon što je u intervjuu švedskoj televiziji napao jasenovački mit o 700.000 žrtava i dokazao da je u sabirnom logoru Jasenovac poginulo tek osamdeset tisuća zarobljenika. Jasenovački mit koristili su jugokomunisti za demoniziranje Hrvata čiji je nacionalizam bio najveća prijetnja opstanku komunističke Jugoslavije.

Kao zagovornik hrvatske samostalnosti, angažirao se potkraj 1980-ih i osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu, čiji je predsjednik ostao do smrti. Nakon pobjede na izborima 1990. postaje predsjednik SR Hrvatske, a 1992. i Republike Hrvatske. Autor je Deklaracije o neovisnosti Hrvatske i preambule Ustava RH. Tijekom Domovinskog rata vodio je obranu Hrvatske od velikosrpske agresije kao vrhovnik[1] Hrvatske vojske. Ponovno je izabran za predsjednika 1997., ali se ubrzo razbolio i završio na liječenju. Prije smrti se obratio na katoličanstvo, a na mirogojskom sprovodu počast mu je odalo preko 200.000 ljudi.[2]

Nakon njegove smrti Hrvatsku je zahvatio val detuđmanizacije i umanjivanja vrijednosti Domovinskog rata koji su predvodili Ivica Račan i Stipe Mesić. U današnje doba Tuđmanovu politiku najbolje slijede Hrvatski suverenisti i dr. Miroslav Škoro.[3]

Životopis

Rođenje, djetinjstvo i mladost (1922. - 1941.)

Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću. Njegovi roditelji, Stjepan i Justina (rođ. Gmaz) bili su Hrvati katolici, po zanimanju seljaci, srednjeg imovnog staleža. Osim Franje imali su još dva sina: Ivicu i Stjepana. Otac Stjepan bio je općinski načelnik i ugledni član HSS-a. Majka Justina umrla je 1929. kad je Franjo krenuo u osnovnu školu, koju je pohađao u rodnom mjestu do 1933.[4] Nakon toga pohađao je Državnu II. mušku građansku školu (1935. - 1939.) i Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939. - 1941.), uglavnom se uzdržavajući sam.

Narodnooslobodilačka borba (1941. - 1945.)

LupaPodrobniji članak o temi: Narodnooslobodilački pokret u Zagorju
Još prije Drugog svjetskog rata Tuđman je pokazao zanimanje za komunizam. Čitao je dostupnu komunističku literaturu (Marx, Lenjin, Krleža i Cesarec) te se družio sa Stjepanom Cerjanom i drugim SKOJevcima. Hrvatska enciklopedija navodi da je 1940. uhićen zbog sudjelovanja u ljevičarskoj manifestaciji.[5] Iako su njegovi roditelji u početku podržavali NDH (kao i većina domoljubnih Hrvata), Tuđman je u proljeće 1941. pristupio partizanima, a 1942. učlanio se u KPJ.

Franjo Tuđman djelovao je u Zagorju, te je od 1942. bio ravnatelj ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog Zagorja), od 1943. zamjenik 2. zagorskog partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara brigade "Braća Radić", komesar 32. divizije i načelnik Personalnog odsjeka Štaba 10. korpusa. Otac Stjepan bio je vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, a brat Stjepan poginuo je u proljeće 1943. od četničke ruke. U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab NOVJ-a u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela.[5]

Život i karijera u Titovoj Jugoslaviji

Vojna karijera (1946. - 1961.)

U travnju 1946. Tuđmanove je pogodila obiteljska tragedija: Titova OZNA mučki je ubila njegove roditelje[6], ali Franjin uspon u vojsci nije bio spriječen: od 1951. do 1957. studirao je na Višoj vojnoj akademiji JNA. Iste godine objavio je djelo Rat protiv rata u kojem zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanog naroda. Dana 23. svibnja 1954. postaje tajnik, a u svibnju 1958. i predsjednik teniskog kluba JSD Partizan Beograd, koji je u drugoj i trećoj Jugoslaviji zapravo bio vojni klub. Tuđman je odabrao prepoznatljive crno-bijele dresove po uzoru na Juventus.[7]

Od 1957. radio je u Generalštabu JNA kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave, a potkraj 1960. promaknut je u čin general-bojnika. Ipak, 1961. napušta vojnu službu i odlazi u Zagreb.[5] Razlozi za to su mnogostruki: vojna služba u SFRJ osiguravala je materijalno siguran, ali duhovno skučen život, napose za Tuđmana čiji se vojni, povijesni, politički, kulturni i vjerski interesi nisu mogli zadovoljiti u takvom miljeu. Također, dogmatizam i ideološko zatupljivanje karakteristično za svaku vojsku (a posebno za potpuno indoktriniranu JNA nije predstavljalo ozračje u kojem se moglo koliko-toliko odstupiti od političkog pravovjerja.

Znanstvena karijera (1961. - 1967.)

Dana 1. listopada 1961. Franjo Tuđman osniva Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), čiji će ravnatelj ostati sve do kraja 1967. Tijekom vođenja instituta postavio je ambiciozan plan razvoja, okupio brojne ugledne suradnike, a 1963. pokrenuo i časopis Putevi revolucije, čiji će glavni urednik ostati sve do travnja 1967. Od 1963. do 1967. izvanredni je profesor na Fakultetu političkih nauka (danas Fakultet političkih znanosti), gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Stupanj doktora povijesnih znanosti dosegao je 1965. na Filozofskom fakultetu u Zadru tezom Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. Od 1962. do 1967. bio je predsjednik Komisije za međunarodne odnose i član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, a od 1965. do 1969. zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabor SRH i predsjednik Komisije za naučni rad.[5]

Zbog suprotstavljanja službenom komunističkom stajalištu o HSS-u i Sporazumu Cvetković-Maček te kritičkog pisanja o Drugom svjetskom ratu, Tuđman je u ožujku 1964. optužen za buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu narodnom pitanju, a u travnju 1967. smijenjen je s položaja ravnatelja Instituta, otpušten s Fakulteta, izbačen iz SKJ i prisilno umirovljen u dobi od 45 godina.[5] Tuđman je među prvima otvorio raspravu o nametanju krivnje Hrvatskoj zbog NDH, centralizaciji Jugoslavije, Jasenovačkom mitu i drugim jugokomunističkim lažima, zbog čega je bio trn u oku tadašnjem totalitarnom režimu.

Nacionalističko djelovanje (1967. - 1984.)

Nakon izbacivanja iz SKJ djelovao je u Matici iseljenika Hrvatske (predsjednik Komisije za Sjevernu Ameriku) i Matici hrvatskoj (predsjednik Komisije za povijest te član Upravnog i Izvršnog odbora); nastupao je na tribinama i držao govore o suvremenoj hrvatskoj povijesti i teškom stanju u totalitarnoj Jugoslaviji. Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću uhićen je u siječnju 1972. i u montiranom procesu osuđen na dvije godine zatvora, ali je zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kazna smanjena na samo devet mjeseci.[5]

U veljači 1981. ponovno je uhićen i osuđen na tri godine zatvora te pet godina zabrane javnog djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji, francuskom radiju i emigrantskom listu Hrvatska država u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i ogromnom preuveličavanju broja žrtava sabirnog logora Jasenovac. Od siječnja 1982. do veljače 1983. izdržavao je zatvorsku kaznu u Lepoglavi; nakratko je pušten radi liječenja, ali je u svibnju 1984. ponovno vraćen u zatvor, no ponovno je pušten u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja.[5]

Političko djelovanje (1987. - 1992.)

Politička putovanja i pitanja (1987. - 1989.)

Nakon što mu je 1987. vraćena oduzeta putovnica, Franjo Tuđman putovao je po Europi i Sj. Americi, gdje je držao predavanja hrvatskim iseljenicima zauzimajući se za hrvatsku nacionalnu pomirbu te povezivanje domovine i dijaspore.[5] Najvažniji elementi njegove politike bile su odbacivanje ustaštva i komunizma kao totalitarnih nadnacionalnih ideologija koje su razjedinile hrvatski narod, oslon na hrvatsko iseljeništvo uz svijest da će se borba za samostalnu Hrvatsku voditi u samoj domovini, povezivanje Hrvatske i BiH te pokušaj dogovora sa Srbima kao najmoćnijim i najmasovnijim narodom u Jugoslaviji.

Ipak, dva pitanja ostala su otvorena: položaj Srba u Hrvatskoj i status BiH. Zbog namjerno dvosmislene formule u ustavu SR Hrvatske tumačilo se da su Srbi konstitutivni narod i da imaju pravo na odcjepljenje, što je pomoglo Slobodanu Miloševiću da pokrene velikosrpsku agresiju i genocid nad Hrvatima. Situacija s BiH bila je još složenija: iako je Tuđman smatrao da Hrvatska i BiH čine zemljopisno-prometno-gospodarsku cjelinu, bosanski Srbi (33% stanovništva) odlučno su odbijali bilo kakav savez s Hrvatskom. Situaciji nisu pomagali ni zahtjevi hrvatskih pravaša koji su zahtijevali ujedinjenje Hrvatske i BiH, s obzirom na to da su Bosna i Hercegovina bile hrvatske povijesne pokrajine dok ih Tito nije oduzeo Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata.

Osnivanje stranke i djelovanje u SRH (1989. - 1992.)

Nakon smrti jugoslavenskog diktatora J. B. Tita bilo je vidljivo da se Jugoslaviji bliži kraj. U Srbiji su komuniste zamijenili nacionalisti predvođeni Slobodanom Miloševićem, a hrvatski komunisti su se bojali, sjećajući se nasilnog sloma Hrvatskog proljeća. Stoga su se počele osnivati prve stranke, ali u Hrvatskoj je nedostajala jaka domoljubna opcija koja bi bila spremna predvoditi narod i Crkvu u borbi protiv velikosrpske agresije.

Stoga je 17. lipnja 1989. održana osnivačka skupština nove stranke koju je osnovao Franjo Tuđman, a koja je dobila ime Hrvatska demokratska zajednica. Bilo je zamišljeno da se održi u hotelu Panorama, ali je zbog zabrane održana u barakama NK Borac na Jarunu. Skupštini je nazočilo 48 članova od kojih je 20 bilo iz Osijeka.[8] Tuđmanova zamisao bila je da HDZ bude masovni nacionalni pokret koji bi okupio mnoge političke sastavnice: starčevićanski pravaški nacionalizam, radićevski mirotvorni pokret i hrvatsku državotvornu ljevicu.[5]

Na parlamentarnim izborima 1990. HDZ osvaja 42% glasova, a Tuđman postaje predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske. Službeno je proglašen predsjednikom 30. svibnja, dana koji se danas slavi kao Dan državnosti, iako je od 2000. do 2019. izgubio na značaju zbog odluka socijalističkog premijera Ivice Račana.[9] Jedan je od autora Deklaracije o neovisnosti Hrvatske od 25. lipnja 1991. i preambule Ustava Republike Hrvatske.[10]

Predsjednik Republike Hrvatske (1992. - 1999.)

Velikosrpska agresija i Domovinski rat (1992. - 1995.)

Na predsjedničkim izborima 1992. uvjerljivo je pobijedio, a njegova stranka HDZ pobijedila je na svim parlamentarnim izborima. U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Federacije u savez suverenih država ili mirnog razlaza njezinih članica, a istovremeno je poticao oblikovanje Hrvatske vojske i jačanje vojne moći Hrvatske.[5] U to doba na Hrvatsku je izvršena agresija s ciljem pripajanja većine hrvatskog teritorija Velikoj Srbiji. Kombinacijom stalnih pregovora i povremenih vojnih akcija izborio se za primanje Hrvatske u Ujedinjene narode i međunarodno priznanje Hrvatske 1992.[5]

Prema ocjeni većine sudionika i promatrača David Owen, Richard Holbrooke, Misha Glenny, Veljko Kadijević, Borislav Jović, Radovan Radinović, Davor Domazet, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko, Davor Marijan i Mate Granić


[[|]]

poveznice

https://hr.wikipedia.org/wiki/Franjo_Tu%C4%91man

https://www.tudjman.hr/zivotopis

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=62628

Izvori

  1. Hrvatski poslovni forum: Najviši vojni čin u Hrvatskoj vojsci koji se koristio od 1995. do 2002.
  2. Pavličević, Dragutin: Povijest Hrvatske, str. 565, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2007.
  3. 24sata: Miroslav Škoro: FRANJO TUĐMAN JE BIO VOĐA, A POSLIJE NJEGA POSLOVOĐE
  4. Moljac: Biografije - dr. Franjo Tuđman
  5. 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 Hrvatska enciklopedija: Tuđman, Franjo
  6. Otac Franje Tuđmana ležao je u krvi, a u ruci je držao pismo
  7. Hudelist, Darko: Tuđman - biografija, str. 211, Profil Klett, 2004.
  8. Narod: 17. lipnja 1989. osnovan HDZ - tko je bio na osnivačkoj skupštini i što je ostalo od HDZ-a danas?
  9. Matica hrvatska: [1], Marijan Lipovac, Vijenac, br. 505, 11. srpnja 2013.
  10. Opća i nacionalna enciklopedija: Tuđman, Franjo
Community content is available under CC-BY-SA unless otherwise noted.