Giuseppe Domenico Scarlatti (Napulj, 26. listopada 1685. - Madrid, 23. srpnja 1757.), talijanski barokni skladatelj i čembalist. Najpoznatiji po svojih 555 sonata koje su značajno povećale tehničke i glazbene mogućnosti čembala.
Životopis[]
Rođen je 26. listopada 1685. u Napulju kao šesti od desetero djece skladatelja Alessandra Scarlattija. U obitelji je dobio prvu glazbenu poduku. Smatra se kako su ga u djetinjstvu poučavali skladatelji Gaetano Greco i Bernardo Pasquini, utječući na njegov glazbeni stil. Imenovan je 1701. skladateljem i orguljašem u napuljskoj kraljevskoj crkvi. Ondje je 1703. napisao svoje prve opere L'Ottavia restituita al trono i Il Giustino te prilagodio Pollarolovu operu Irene za izvođenje u crkvi. Otac ga 1705. šalje u Veneciju, gdje ga poučava Francesco Gasparini. Povjesničari smatraju kako se u Veneciji sprijateljio s Handelom.
U proljeće 1709. preuzima u Rimu očev položaj glazbenog ravnatelja i skladatelja protjerane poljske kraljice Marije Kazimire. Obnašao je i dužnost učitelja u njezinoj službi. Za boravka u Rimu susreo se s irskim skladateljem Thomasom Roseingraveom. Do kraljičina odlaska 1714. napisao je niz opera prema libretu njezina tajnika Carla Sigismonda Capecija. Među rimskom elitom smatran je izvrsnim čembalistom, čak je i prozvan "najvećim talijanskim skladateljem za čembala svih vremena". Na natjecanju s Handelom u palači kardinala Pietra Ottobonija proglašen je vještijim čembalistom, ali ne i orguljašem.
Od 1713. održavao je odnose s Vatikanom, a od 1714. do 1715. bio je ravnatelj (maestro di capella) papinskog zbora Capella Giulia. Od njegovih očuvanih crkvenih skladbi, jedino Stabat Mater odaje naznaku genijalnosti koja će se ostvariti tek kasnije u sonatama. Okončano je svoju neuspješnu karijeru opernog skladatelja 1715. djelom Ambleto, a njegov intermezzo La Diridina zabranjen je u Rimu zbog dijelova libreta. Skladao je i operu Berenice, regina di Egitto, pri čemu mu je pomogao Nicola Porpora. Iako neuspješan u skladanju opera, bio je vješt diplomat i pragmatik: skladajući 1714. kantatu u čast rođenja portugalskog krunskog kraljevića uspostavio je dobre odnose s portugalskim veleposlanstvom. Ipak, postigao je uspjeh operom Nascito, koja je 1719. u londonskom Kraljevskom kazalištu oduševila britansku publiku.
Napustivši svoje dužnosti u Vatikanu, odlazi u Lisabon. Prema papinskom nunciju Vicentu Bicchiju, u grad je stigao 29. studenog. Njegova serenda Grofica godišnjih doba izvedena je 6. rujna u kraljevskoj palači. Postao je glazbeni ravnatelj kralja Ivana V. te učitelj glazbe kraljevu mlađem bratu Don Antoniju i kraljevni Mariji Barbari, za koju je napisao većinu svojih sonata. Nastavio je skladati serenade i crkvene skladbe, koje su prema mišljenju stručnjaka prikladne ali teško razlučive.
Zanimljivosti[]
- Rođen je iste godine kao i druga dva velika skladatelja: Johann Sebastian Bach i Georg Friedrich Händel