Povijesna enciklopedija
Register
Advertisement
Povijesna enciklopedija

Dmitar Zvonimir (? - 1089.), pretposljednji hrvatski kralj (1075. - 1089.). Prije vladavine bio je slavonski ban. Njegova vladavina obilježena je jačanjem gospodarstva i kulture, dobrim odnosom s Crkvom i spomenicima. Nakon njegove smrti Hrvatsku je pogodio dinastički rat koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.

Životopis[]

Obiteljsko podrijetlo[]

O Zvonimirovu podrijetlu nema mnogo povijesnih izvora. Prema nekim tumačenjima bio je potomak Stjepana Suronje, rodonačelnika dinastije Svetoslavića, a time i rođak kralja Petra Krešimira IV. (1058. - 1074.). Drugi povjesničari smatraju da nije bio pripadnik Trpimirovića, nego pripadnik nekog od uglednih hrvatskih rodova, s obzirom na to da je u Hrvatskoj držao velike posjede. Jedino je o njegovom podrijetlu poznato da se Zvonimirov ujak zvao Streza (iz sudske presude u Šibeniku 1078.)[1] te da je njegova obitelj imala posjede kraj Biograda.

Plemićka vladavina i odnos s Arpadovićima[]

Prema mišljenju većine povjesničara, Zvonimir je prvotno vladao dijelom Slavonije koju je dobio od ugarske dinastije Arpadovića (veliki dio Slavonije osvojio je ugarski kralj Stjepan I. oko 1027.). Zvonimirov odnos s Arpadovićima potječe iz činjenice da je njegova supruga Jelena Lijepa bila je kći ugarskog kralja Bele I. (1060. - 1063. i sestra Ladislava I. (1077. - 1095.. Većina povjesničara smatra da je Zvonimir dobio područje sjeverozapadne Hrvatske (između Drave i Kupe), ali Goldstein pretpostavlja da se njegova vlast prostirala čak i do Srijema. Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao mnoge koristi, no oni su ih imali još i više, pošto su nakon Zvonimirove smrti polagali pravo na hrvatsku krunu.

Banska vladavina[]

Hrvatski kralj Petar Krešimir IV. postavio je Zvonimira za svog suvladara i prijestolonasljednika (kao takav se od te godine spominje u povijesnim izvorima), što se u hrvatskoj povjesnici tumači kao ponovno ujedinjenje Slavonije s ostatkom Hrvatske. Dotadašnji prijestolonasljednik, kraljev nećak Stjepan, skinut je s tog položaja i zatvoren u samostan sv. Stjepana pod borovima u Splitu.[2]

Nedugo nakon što je postao ban, uz pomoć ugarskog kralja Salomona i vojvode Gejze otjerao je istarskog markgrofa Ulrika I. (1060. - 1070.) s područja tzv. Dalmatinske marke (istočna Istra, Kvarner i Primorje) koje je Ulrik osvojio 1064. Kao zahvalu dao im je darove, a oslobođeno područje vratio je pod hrvatsku vlast. Povjesničar Josip Jukić navodi da je Zvonimir rat protiv Ulrika iskoristio kako bi istisnuo bana Gojču iz Like.[3]

Idućih godina na Jadranu se pojavljuje nova sila: Normani. U izvorima stoji da je 1074. normanski vojvoda Amiko II. iz Apulije s juga Italije zarobio hrvatskog kralja. Većina povjesničara smatra da je riječ o Petru Krešimiru IV., iako postoje i mišljenja da se radi o neretvanskom knezu Slavcu. U tim nejasnim okolnostima hrvatsko prijestolje zauzima Krešimirov ban i suvladar, Zvonimir.

Krunidba za kralja Hrvatske i Dalmacije[]

Po dolasku na prijestolje, Zvonimir je mudro procijenio vanjskopolitičku situaciju: slabljenje moći Bizanta i mletačku mržnju prema sve moćnijem papi. Kako bi osigurao svoj vladarski položaj, stao je uz papu Grgura VII. (1073. - 1085.), koji je u Hrvatsku poslao svoje legate, opata Gebizona i biskupa Fulkona. Nakon što je Zvonimir prisegnuo na vjernost papi, opat Gebizon okrunio ga je u nedjelju, 8. listopada 1075.[4] u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu te mu je predao hrvatsku krunu, žezlo, mač i papinsku zastavu.[5] Uoči krunidbe Zvonimir je imao naslov hercega Hrvatske i Dalmacije (Croatiae Dalmatiaeque dux), a nakon krunidbe i naslov kralja Hrvatske i Dalmacije (Croatiae Dalmatiaeque rex). U pisanim izvorima poznat je kao kralj Hrvatske i Dalmacije ili samo kao kralj hrvatski (Bašćanska ploča, Supetarski kartular).

Nakon krunidbe Zvonimir je papi obećao da će pomagati vjersku obnovu i braniti Katoličku crkvu, davati papi godišnji novčani dar, paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, sprječavati prodaju ljudi te štititi siromahe, udovice i siročad. Prihvaćanjem papine političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i brigom o obiteljskom i vjerskom životu, Zvonimir je osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom stolicom, državnopravno priznanje Hrvatskog Kraljevstva te njegov stabilan međunarodni položaj.

Vladavina[]

Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a njegovu je vladavinu obilježilo jačanje gospodarstva i kulture, nedostatak ratovanja te jačanje važnosti Crkve. U svojoj vladavini oslanjao se na papu Grgura VII. i splitskog nadbiskupa Lovru. Papi je ustupio samostan sv. Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike, a papa ga je 1079. zaštitio od napada istarskog kneza Vecelina, podanika rimsko-njemačkog cara Henrika IV., zaprijetivši mu izbacivanjem iz Crkve ako napadne Zvonimira. Tijekom vladavine Zvonimir je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a njegov dar samostanu sv. Lucije u Baški na otoku Krku zabilježen je oko 1100. na Bašćanskoj ploči, najznačajnijem hrvatskom epigrafskom spomeniku.

Oko 1080. udao je kćer Klaudiju za Vinihu iz roda Lapčana, kojem je tada u miraz dao Karinsku županiju. O njegovoj vladavini nad velikim dijelom Dalmacije svjedoči Osorski exultet iz 1082. koji naziva Zvonimira "našim kraljem" i spominje da mu narod u čast pjeva laude, ali i Bašćanska ploča, koja dokazuje da je imao vlast i nad Krkom. Kao papinski vazal između 1081. i 1085. u savezu s normanskom vojvodom Robertom Guiscardom ratuje protiv Bizanta i njegove saveznice Venecije; zajedno s Dubrovčanima sudjeluje u pomorskim operacijama duž albanske i grčke obale. U savezništvu s Hrvatima Normani su 1083. osvojili grad Drač, a 1084. žestoko su porazili mletačko brodovlje kod Kasopa na otoku Krfu.[6] Premda je okončanjem rata 1085. i Guiscardovom smrću bizantski car Aleksije I. Komnen mletačkom duždu Vitalu Falieru dodijelio naslov kneza Dalmacije i dao mu na upravu temu Dalmaciju, Zvonimir je uspio sačuvati vlast na cijelom području svojega kraljevstva.

Smrt i naslijeđe[]

Kralj Zvonimir umro je u prvoj polovici 1089. pod nerazjašnjenim okolnostima. Isprva je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a kasnije mu je tijelo preneseno u Solin. S obzirom da je njegov jedini sin Radovan umro 1083., Hrvati su na prijestolje doveli Stjepana II., nećaka Zvonimirova prethodnika Petra Krešimira IV. Njegovom smrću 1091. dinastija Trpimirovića konačno izumire, a Hrvatska, oslabljena dinastičkim borbama, pada pod ugarsku vlast. Sjećanje na vladavinu kralja Zvonimira održalo se kroz cijelu hrvatsku povijest: tijekom ugarske vlasti, na Cetinskom saboru 1526., sve do danas.

Legenda o smrti[]

Jedna od najpoznatijih legendi u hrvatskoj povijesti legenda je o smrti kralja Zvonimira i 900-godišnjem prokletstvu hrvatskog naroda. [7] Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. u Kosovu (danas Biskupiji) kraj Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen biva poražen od Pečenega, a Turci Seldžuci osvajaju kršćanski grad Jeruzalem. Car Aleksije je stoga zatražio pomoć od pape Urbana II. i kralja Zvonimira u oslobađanju Jeruzalema od islamske okupacije. Kralj Zvonimir sazvao je sabor plemstva kod pet crkava, ali odnarođeni i sebični plemići su ga ubili na licu mjesta. Legenda govori da je na samrti Zvonimir prokleo Hrvate na 900 godina u kojima neće imati kralja hrvatske krvi, nego će robovati drugim državama.

Zanimljivost[]

Kralj Zvonimir navodno je prokleo Hrvate da na 900 godina nemaju svog vladara. Vladavina posljednjeg hrvatskog kralja Stjepana II. završila je 1091. Hrvatska je postala samostalna država tek 1991. pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Između kraja vladavine Stjepana II. i početka vladavine Franje Tuđmana prošlo je točno 900 godina. Upravo zbog toga, nevjerojatna legenda o smrti kralja Zvonimira i danas izaziva čuđenje, a neki vjeruju da je ona i istinita.

Zapis legende (Ljetopis popa Dukljanina)[]

Datoteka:Wikiquote-logo.svg „... tada čuvši toj nevirnici, ne daše ni listove dočtiti i skočiše ne samo da bi pristali na dostojnu molbu svetoga oca pape i cesara rimskoga, da sveta mista iz ruk poganskih izmu i oslobode, da, oni bogom kleti počeše kričati i vikati na svetoga kralja, tužeći se i vapijući jednim glasom, kako na Isukrsta Židove, da on išće izvesti njih iz domov njih i žen i dice njih, i s papom ter s cesarom otimati mista, gdi je bog propet i gdi je greb njegov. "A što je nam za to?" i nevirni Hrvati vazeše zlu misal i nepraveden svit i meju sobom zlo viće učiniše, i sebi i ostatku svomu rasap i vičnje pogrijenje. I tako počeše upiti kakono Židove vapiše na Isukrsta, kad reče poglavica: "bolje da jedan umre, nere tolik puk da pogine." I tako sramotni i nevirni Hrvati počeše govoriti, vapijuće kako psi ali vuci: "Bolje da on sam pogine, ner da nas iz didine naše izvede ciča boga i inim mista toliko daleko obujimati, zemlje i gradove." I ne inako, nere kako psi na vuke lajući kada idu, tako oni na dobroga kralja Zvonimira, komu nedaše ni progovoriti, nere z bukom i oružjem počeše sići njega i tilo njegovo raniti i krv prolivati svoga dobroga kralja i gospodina, koji ležeći u krvi izranjen velicim bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatk njih bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jazika podložni bili. I tako izranjen ležeće a Hrvate proklinjuće izdahnu, i pojde duh njegov, po milosti onogaj ki sve može, a anjeli veseliti u vike vikom”
(Zapis legende o smrti kralja Zvonimira u ljetopisu popa Dukljanina (15. st.))

Povijesni razvoj legende[]

Pretpostavlja se da je legenda prvi put zapisana u Ugarsko-poljskoj kronici iz 13. st., međutim u njoj se hrvatskog kralja kojeg su osvetili Mađari naziva Kazimir. Zvonimirovo ime s nasilnom smrću povezuje tek prijevod prva 23 poglavlja Ljetopisa popa Dukljanina na hrvatski jezik iz 15. st. (izvorno djelo nastalo je u 12. st.). Postoje četiri redakcije tog djela, a slobodnom prijevodu s latinskog jezika na hrvatski nepoznati je prevoditelj dodao legendu o Zvonimirovoj smrti.[8] Osim toga, vijesti o nasilnoj Zvonimirovoj smrti nalaze se u Historia Salonitana Maior (16. st.) i Chronicom breve regni Croatiae Ivana Tomašića iz istog stoljeća. [9]

Mišljenja povjesničara o legendi[]

Većina hrvatskih povjesničara 19. stoljeća na čelu s Ivanom Lučićem odbacuje legendu kao vjerodostojan povijesni izvor. Ipak, povjesničar Ferdo Šišić u raspravi 1905. navodi kako legendu ne treba odbaciti, a u svojim djelima zastupa tezu da je Zvonimir ubijen. Njegovu misao prihvatili su Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić. Većina povjesničara nakon Drugog svjetskog rata zastupa mišljenje da je Zvonimir umro prirodnom smrću te da legenda nema veze sa stvarnim povijesnim zbivanjima. U suvremenoj hrvatskoj povjesnici javlja se mišljenje da je legenda o Zvonimirovoj smrti kodificirana inačica legende o smrti češkog kralja Vjenceslava.[10]

Kralj Zvonimir u umjetnosti[]

U crkvi sv. Marka u Zagrebu nalazi se freska Joze Kljakovića s motivom prisege kralja Zvonimira.

Misa za kralja Zvonimira 2015.[]

Na prvoj Tridesetodnevnici za Hrvatsku i hrvatski narod održanoj 2015. na 20. godinu oslobodilačke akcije Oluje, svećenik je prikazivao gregorijanske sv. mise za kralja Dmitra Zvonimira, zadnjeg hrvatskog kralja koji je ujedinio hrvatski narod.[11]

Zanimljivosti[]

  • Legenda o smrti kralja Zvonimira jedina je autentična srednjovjekovna legenda o nekom ranohrvatskom vladaru. Za razliku od većine mitova o srednjovjekovnoj Hrvatskoj, nije produkt povjesnice 19. stoljeća, kada se zbog buđenja nacionalne svijesti stvaraju brojni mitovi i legende o hrvatskoj povijesti.

Izvori[]

  1. Laszowski, E.: Znameniti i zaslužni Hrvati te spomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925. do 1025., str. 10, Zagreb, 1925.
  2. Antoljak, Stjepan: Pregled hrvatske povijesti, str. 49., Laus-Orbis, Split, 1994.
  3. Jukić, Josip: Vladari Hrvatske: Od prvih knezova do današnjih dana, str. 41, Mozaik, Zagreb
  4. Budak, N.; Raukar, T.: Hrvatska povijest srednjeg vijeka, str. 138., Školska knjiga, Zagreb, 2006.
    "...pa je papin legat, opat Gebizon, 1075. u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu okrunio Zvonimira za kralja."
  5. Raukar, Tomislav: Hrvatsko srednjevjekovlje, str. 49., Školska knjiga, Zagreb, 1997.
  6. Šišić, Ferdo: Povijest Hrvata: Pregled povijesti hrvatskog naroda 600. - 1526., prvi dio, str. 150., Marjan tisak, Split, 2004.
  7. Karbić, Damir: Šubići i dobri kralj Zvonimir. Prilog proučavanju upotrebe legendi u politici hrvatskih velikaških obitelji, str. 271. - 280., 2000.
  8. Porfirogenet, pop Dukljanin i ostali izvori, www.hercegbosna.org, objavljeno 20. rujna 2009.
  9. Goldstein, Ivo: Kako, kada i zašto je nastala legenda o nasilnoj smrti kralja Zvonimira, str. 36, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 17, br. 1., 1984.
  10. Bratulić, Josip: Zvonimir, kralj Hrvatski - tekst "Legenda o kralju Zvonimiru", str. 235, Zagreb, 1997.
  11. Laudato.hr, www.laudato.hr, 2. srpnja 2015. Pristupljeno 11. srpnja 2017.

Literatura[]

Književna literatura[]

  • Budak, Neven: Prva stoljeća Hrvatske, str. 111. - 113., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.
  • Goldstein, Ivo: Hrvatski rani srednji vijek, str. 401., Novi Liber - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1995.
  • Klaić, Nada: Historia Salonitana Maior, Beograd, 1967. NSK signatura 112.029 sv399
  • Klaić, Nada: Problem Zvonimirove smrti u novijoj literaturi, Zagreb, 1963. NSK signatura 371.433
  • Klaić, Vjekoslav: Kralj Dimitar Svinimir i njegovo doba, Zagreb, 1876. NSK signatura 155.603
  • Milošević, Ante: Crkva sv. Marije, mauzolej i dvori hrvatskih vladara u Biskupiji kraj Knina, Split, 2002.
  • Šišić, Ferdo: Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb, 1914. NSK signatura 100.104 sv4

Mrežna literatura[]

Advertisement